Split – kako planirati budućnost grada
U okviru stručnog skupa Posttranzicijski Split: slika grada, u organizaciji Sekcije za prostor Hrvatskog sociološkog društva i Platforme 9.81, u Splitu u petak, 14. listopada, u prostorijama MKC-a održana je javna tribina s naslovom Budućnost grada Splita: sociološki pogled.
Kao moderator tribine, arhitekt Dinko Peračić dao je uvod u problematiku te predstavio goste: Ingu Tomić-Koludrović i Mirka Petrića, oboje s Odjela za Sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru te Sašu Poljanec-Borić s instituta Ivo Pilar u Zagrebu.
Da bi pojasnila zašto smatra lošima državne intervencije i razvojne projekte za turizam, Poljanec-Borić prvo je upozorila na veliki nesrazmjer BDP-a po regijama, zatim ukazala na podatke da Hrvatska trenutno ima 2 milijuna turističkih ležajeva i to prvenstveno smještenih u obalnoj zoni, a da se 560000 turista na boravku u državi uzima kao gornja granica održivih kapaciteta, te naglasila da turistička sezona aktivno traje najviše tri mjeseca. Iz te perspektive razvojni plan predložen od HKIG-a 2010. godine koji predviđa izgradnju resorta, golf igrališta i marina u već bogatim i turističkim ležajima zasićenim zonama ili u nacionalnim parkovima, Poljanec-Borić ne vidi kao projekt u korist građana Republike Hrvatske. Ukazuje na to da se razvojni planovi ne mogu kovati bez konzultacija s humanističkim znanostima.
Poljanec-Borić se dalje osvrnula na izgrađenost obale. Smatra da je jadranska obala u tom smislu potrošena te navodi zone linearnih gradova bez identiteta koje su nastale na području od Splita do Omiša ili od Šibenika do Zadra. Nadalje upozorava trošenje zone nepotrošenih resursa poput Plitvičkih jezera, Brijuna, Kornata, Mljeta i drugih područja koja bi trebala biti zaštićena javna dobra. Pita se ima li smisla i u čijem je interesu potrošiti i tu rentu, izgubiti javna dobra uz postojanje prije spomenutih 2 milijuna ležajeva.
Govoreći o našoj budućnosti unutar Europske Unije, Poljanec-Borić je iznijela istraživanje studenata sociologije jednog europskoga sveučilišta na temu vrijednosne percepcije teritorija Europe. Jadranska obala je visoko pozicionirana kao zona “ponosa”, ali ostatak Hrvatske i šire regije spada u zonu “Bronxa”. Tu se osvrnula na Split koji će kao grad imati visoku poziciju na cijeloj obali te koji svoja javna dobra kao Rivu, Palaču, Marjan i dr. mora zaštititi na vrijeme jer će ulaskom u EU biti na meti puno većeg tržišta. Nadalje, Poljanec-Borić je ustvrdila kako se sektor turizma stalno mora prilagođavati konkurenciji koja zahtjeva okretanje tradiciji, ali i naglasila kako sektorsko pozicioniranje ne može definirati budućnost grada niti turistički slogan može biti moto života grada. Svojim izlaganjem dala je odličnu širu sliku na koju se se dalje predavači nastavili usredotočivši se na problem Splita.
Koludrović-Tomić na početku svog izlaganja osvrnula se na problem re-tradicionalizacije prisutne od rata u Splitu, ali i šire u našem društvu. Osvrće se na probleme migracija stanovništva u grad kroz prošlo stoljeće i objašnjava kako je Split nastavio svoje širenje po modernističkoj paradigmi rasta i u 70-im godinama kada je ta paradigma već bila mrtva, štoviše, tvrdi kako se takvo linearno širenje grada nastavilo i u ’90.-im godinama. Rezultat toga su potrošeni prostorni resursi grada.
Kao mogućnosti koje bi dugoročni razvojni plan grada trebao razmotriti, Koludrović-Tomić navodi ekonomsko pozicioniranje Splita na globalnom tržištu, razvoj ekonomija doživljaja koje bi grad otvorile novim tipologijama turista, ali i novim kreativnim snagama. Smatra kako je bitno pozicionirati grad kao financijski centar regije te provesti reformu Sveučilišta u smislu novog provođenja paradigme studija kompatibilnog s postindustrijskim razvojem.
Promjenu mentalnog sklopa, Petrić naglašava kao primarnu potrebu za planiranje budućnosti grada. Tu prvenstveno misli na percepciju grada u znatno širim mjerilima od pozicioniranja u odnosu na Zagreb te na dugoročno razmišljanje. Dalje je naglasio da kulturne politike grada moraju spriječiti degradaciju dokumentarne kulture, kao same Palače, te kulture svakodnevnog života koju grad, a posebno centar, gube s gubitkom stanovništva. Smatra da pozitivnom pozicioniranju grada u širem kontekstu na ruku ne ide niti sve veća stopa ksenofobije prisutne u gradu. Kao primjer vidljive manifestacije iste naveo je nerede pri održavanju Gay Prideda u Splitu.
U razvojnim strategijama i urbanističkom planiranju Splita, kako je utvrdila Koludrović-Tomić, grad se oslanja na politiku, a ne struku. Iako ne oslobađa struku svog dijela krivnje za sadašnje stanje, politici zamjera što nema dugoročnu viziju, a gradu što je dopustio da poduzetnici definiraju urbanizam, a ne da djeluju unutar zadanog urbanističkog okvira. Na primjeru turizma, državi zamjera što ne razmišlja o održivom turizmu te tvrdi da će građanske inicijative dovesti u pitanje mnoge razvojne planove.
Poljanec-Borić se osvrnula i na problem javno-privatnog partnerstva, koji svi sudionici skupa smatraju na štetu demokracije. Smatra da je javno-privatno partnerstvo oduzelo javnoj upravi kontrolu nad tržištem koje je isto javno dobro koje bi država trebala kontrolirati u korist društva, a ne pojedinaca. I ona navodi civilne udruge kao organizacije koje u ime građana dovode u pitanje javno-privatno partnerstvo, te spominje primjer Cvjetnog u Zagrebu. Petrić se tom prilikom dotakao i problema Spaladium Arene u Splitu.
Diskusija nakon skupa prošla je u mirnom i afirmativnom tonu. Na žalost to ne ukazuje na razumijevanje problematike od svih strana koje bi trebale biti zainteresirane za istu već ukazuje na neinteres gradskih izvršnih vlasti i politike čiji predstavnici očigledno nisu zainteresirani za ovakve teme te nisu niti bili prisutni na skupu.
