Svjetiljkom u boci za osvjetljenje svijeta

Brazil je jedna od zemalja koja danas prednjači u nalaženju rješenja za nove izvore energije koristeći prirodne resurse, primjerice 80% stanovnika koristi kao gorivo za vozila alkohol dobiven od šećerne trske, a 20% benzin/naftu.Takvo je prirodno i jednostavno rješenje Brazilca Alfreda Mosera koje danas osvjetljava svijet. Godine 2002.g. ovom brazilskom mehaničaru “upalila se žarulja” kad je došao do ideje kako osvijetliti svoj dom prilikom cjelodnevnog nestanka struje. Iskoristio je plastičnu bocu ispunivši je vodom i dodao malo izbjeljivača. Posljednje dvije godine njegova se inovacija munjevito širi svijetom, te se očekuje da će ući u domove preko milijun ljudi do početka iduće godine.

Kako radi ovaj izum? Jednostavnom refrakcijom sunčeve svjetlosti, objašnjava Moser. Refrakcija je lom svjetlosti do kojeg dolazi kada joj se promijeni brzina. Brzina svjetlosti je pak determinirana gustoćom tvari kroz koju svjetlost prolazi. Do refrakcije dolazi uslijed prolaska svjetlosti iz jedne tvari u drugu, npr. iz zraka u vodu, zbog njihove različite gustoće. U slučaju Moserove svjetiljke, zraka svjetlosti se savija “preko” plastične boce i raspršuje prostorijom. Recept je jednostavan: dodajte u plastičnu bocu s 2 litre vode dva puna čepa izbjeljivača koji sprječava da se u vodi stvore alge i da pozeleni. Što je boca čišća, to je efekt bolji, kaže Moser. Tada se bušilicom treba izbušiti rupa u krovu te s boca postavlja u krov tj.rupu, dnom okrenutim prema gore. Boca bi se trebala učvrstiti poliesterskom smolom te kao takva ne bi trebala propuštati vodu kad kiši, a svjetiljke navodno najbolje “rade” s crnim čepom.Inženjeri koji su mjerili intenzitet svjetla izmjerili su jačinu od 40 do 60 vati, ovisno o jačini sunca tog dana.

Moser je dobio nadahnuće prilikom jedne redukcije struje, koje su bile učestala pojava tijekom 2002.g. u njegovom gradu Uberabi, u regiji na jugu Brazila. Tada su strujom bile opskrbljene jedino tvornice, a nikako domovi ljudi. Moser i njegovi prijatelji su se zapitali na koji bi način pokrenuli alarm ili bilo koji znak za uzbunu, u slučaju da se za vrijeme redukcije dogodi kakava nesreća, a da oni nemaju niti šibice na raspolaganju.Njegov je tadašnji šef predložio da odbačene plastične boce napune vodom i da im na taj način posluže kao leće za sunčeve zrake, usmjerene prema suhoj travi na tlu. Tako bi se zapalila vatra i iskoristio plamen kao znak za uzbunu. Ovaj primjer potaknuo je Mosera da krene i korak dalje i da stvori krug refraktirane svjetlosti. Ubrzo ga je to dovelo do ideje za svjetiljku, koja je nastala bez ikakvog nacrta.

Tada je Moser instalirao svoje svjetiljke posvuda u susjedstvu i u lokalnom supermarketu. Dok ipak zaradi nešto novca prilikom instaliranja, njegov životni stil nije se promijenio niti ga učinio bogatim, što se vidi po jednostavnoj kući u kojoj i danas živi i automobilu iz 1974.g. koji vozi. Ovaj izum mu je zauzvrat dao izniman osjećaj ponosa, kao i saznanje da ljudi koji sada uštede novac na računima za struju imaju više sredstava za brigu o svojoj djeci.
Koliko zaista uštede ove svjetiljke? Plastične boce se recikliraju tj.sakupljaju od lokalnog stanovništva, čime se uštedi energija koja se inače koristi za prikupljanje,uništenje, izradu i i transport novih boca. Pri izradi obične žarulje proizvede se 0,45 kg CO2, a ista takva žarulja od 50 vati, ako gori 14 sati dnevno izbaci godišnje oko 200 kg CO2 u atmosferu, dok Mosesova svjetiljka ne ispušta niti gram CO2 (izvor podataka je UN).

Utjecaj u svijetu. Ovaj izum dobio je podršku Illaca Angela Diaza, izvršnog direktora MyShelter Foundation na Filipinima, koji su se specijalizirali za izgradnju alternativnih konstrukcija, stvarajući zgrade od održivih i recikliranih materijala kao što su bambus, gume ili papir. Oni su pak dobivali velike količine plastičnih boca koje su punili zemljom i radili zidove ili punili vodom i pravili prozore. Tada se netko sjetio da u Brazilu Moser radi još i više od toga i stavlja ih na krov, pa su preuzeli Moserovu metodu te od 2011.g MyShelter u projektu“A Liter of Light “ izrađuje svjetiljke “Solar Bottle Bulb” te podučava ljude kako ih napraviti i instalirati u svojim kućama. “Bottle Bulb” se prodaje za 1$ po komadu, a prosječna obitelj mjesečno uštedi do 6$ struje koristeći ovaj način rasvjete. Na Filipinima, gdje četvrtina stanovnika živi ispod granice siromaštva, a električna struja je vrlo skupa- najskuplja u Aziji, ova ideja je zaista imala dobar odjek i Moserove lampe osvjetljavaju danas oko 140.000 domova.

Ideja se proširila na 15 drugih zemalja, kao što je Bangladeš, Indija, Tanzanija, Argentina i Fiji, te na nekim izoliranim mjestima i otocima.Ljudi u siromašnim predjelima također imaju mogućnost uzgajanja biljaka na malim farmama, koristeći ovaj izvor svjetlosti, ističe Diaz. Također procjenjuje da će dobrobit od ovih svjetiljki do početka sljedeće godine imati oko milijun ljudi.

Kontroverze- kako svjetiljke rade u Bangladešu
Većina domova i poslovnih prostora u slummovima Dhake nema niti struju niti prozore, pa se oko 80-90% priključi nelegalno na sustav, jednostavno “dovuče žicu”, a za vrijeme redovnih redukcija vrate se korištenju svijeće. Volonterska organizacija Change započela je s distribucijom svjetiljki od boca tzv.“botul batija” početkom ove godine, što je pomoglo da se stanovništvo opskrbi dovoljnom količnom svjetlosti.
Međutim, došlo je do problema, jer su se ljudi, koristeći ovakav način rasvjete, osjećali još siromašinjima nego što uistinu jesu, kažu u organizaciji, koja ipak računa na na osvještavanje činjenice da svatko može utjecati na promjenu klime i smanjenje emisija štetnih tvari. Koliko je na najsiromašnijima da utječu na klimatske promjene ili se to ipak treba očekivati od najbogatijih koji su i najveći zagađivači, upitan je aspekt ove konkretne akcije. Kontroverzu pospješuje i činjenica da za razliku od ostalih dobrotvornih organizacija, Change naplaćuje ove svjetiljke u iznosu protuvrijednosti 2-3 kg riže, zbog iskustva koje im govori da kad ih ne naplaćuju, ljudi ih ne održavaju jer ne shvaćaju njihovu vrijednost.