Ulica kao poprište borbe, jučer, danas i sutra

Svijet je trenutačno u najvećoj financijskoj krizi kojoj se ne nazire kraj, dapače, ne naziru se još ni pravi gabariti krize. Njezina posljedica i svakako najeksplicitniji izraz nezadovoljstva jesu protesti koji se odvijaju, gotovo bez iznimke, diljem cijelog svijeta. Protesti više-manje mirnog karaktera trenutačno su okupirali čitavu Ameriku, kao jedini mogući način obračuna sa stanjem u kojem se društvo nalazi.  Prije mjesec dana Amerika je započela sa gotovo fantomskim napadom na Wall Street, ulicom čiji je simbolički kapital jednako snažan kao i onaj materijalni. Izlazak na ulice nije više benigni čin, već snažno subverzivno  sredstvo koje je kroz povijest pokazivalo svoju djelatnu moć. U nastavku donosimo nekoliko najvažnijih „preuzimanja ulica“ u svrhu radikalne promjene slike svijeta.

„Pariška komuna“

Nedugo nakon Francusko-pruskog rata iz 1870., Francuska se našla u teškoj ekonomskoj situaciji, a razlika između bogatih i siromašnih u glavnom gradu je porasla zadnjih godina pa su tadašnja nestašica hrane i neprestano prusko bombardiranje bili samo dodatni razlog općeg nezadovoljstva. Radnička klasa se sve više otvarala radikalnim idejama. Sve najprisutnije revolucionarne struje u Pariškoj komuni – anarhizam, marksizam ujedinjene u zajednički pokret, pokrenule su najvažniji pokret u povijesti 19.stoljeća. U formalnom smislu, Pariška komuna je preuzela ulogu lokalne vlasti nad čitavim Parizom, koju je obnašala dva mjeseca u proljeće 1871., gdje su uske pariške ulice bile glavno mjesto otpora i preuzimanja vlasti.

Komuni je ipak nedostajalo koherentne organizacijske strukture, tako da je ubrzo bila nasilno ugušena, a nakon nje se dogodila radikalna urbanistička reorganizacija pod palicom novog prefekta, baruna Haussmanna kako bi (pod izlikom stvaranja sanitarnijeg grada), uistinu spriječila mogućnosti izbijanja sljedećih pobuna u uskim srednjovjekovnim uličicama.

„Situacionistička internacionala“

Otprilike istodobno s kulminacijom studentskih pokreta iz ’68, pobunama protiv rata u Vijetnamu, feminističkim aktivizmom, ubojstvom M.L.Kinga koje je rezultiralo rasnim borbama te programatskom umjetnosti situacionista koja također kulminira ’68, rođena je ideja oslobađanja kreativnih potencijala grada te socijalizacije umjetnosti.  Prema njihovom viđenju, situacionizam je bio obnavljanje Pariške komune, do današnjih dana posljednji pokušaj stvaranja “slobodnog društva” u Europi. Šezdesetih dolazi do nagle proliferacije  postera i pamfleta u umjetnosti. Kao što Baudrillard kaže:“ Istinski revolucionarni mediji maja ’68. u Francuskoj, bili su zidovi sa svojim parolama, proizvodi sitotiska i rukom pisani plakati, ulica na kojoj je riječ hvatana ili razmjenjivana, sve ono što je izgovoreno i odgovarano, što se kretalo- u isto vrijeme i na istom mjestu, recipročno i antagonistički.“  Guy Debord, član situacionističke organizacije formirane 1957, koja svoj vrhunac doživljava ’68 i postupno nestaje ’72., razvija u 12 brojeva „Internationale situationniste“ programatske tekstove o umjetnosti i društvu. Kritizirajući kontradiktornosti buržoaskog društva u kojem se s jedne strane poštuje apstraktni princip intelektualne i umjetničke kreacije, istodobno mu se i odupire kako bi ga konačno eksploatirao. Kritika je to potrošačkih mehanizama koji kontroliraju kulturne aktivnosti.

Situacionisti razvijaju ideju zajedničkog urbanizma koji bi trebao dominirati okolinom i uključivati stvaranje novih formi kao i ponovno korištenje već postojećih umjetničkih elemenata u nove umjetničke kreacije. Uspostavljaju koncept igre koji implementira u sebe buduću vladavinu slobode, ali i radikalan način koji bi izvršio pritisak na vladajuću klasu. Takva politička borba situacionista proizvela je „modernizam ulice“ sa happeninzima koji su trajali 24 sata, gdje nije bilo čvrste granice između promatrača i tzv.glumaca, dok su istodobno po svojoj prirodi bili efemerni, bez budućnosti, usputni. Radikalna avangardna ideja koja se ciklički ponavlja, naglašava kako umjetnost treba osloboditi, treba je pustiti na ulicu, tako da  ulice postaju galerije, a umjetnost život i obrnuto.

„Arapsko proljeće“

Revolucionarni val demonstracija i prostesta koji su zahvatili arapski svijet, „razvijenom“ je zapadnom svijetu pokazao radikalne posljedice totalitarnih vlada, diktatorstva i kršenja ljudskih prava.

Od 18. prosinca 2010. pa sve do danas, lančano su se javljale revolucije u Tinisu, Egiptu, Libiji ( rezultirajući padom vlade), Bahreinu, Siriji, Jemenu, Izraelu, Alžiru, Iraku, Jordanu, Maroku, Omanu, Kuvajtu, Libanonu, Mauritaniji, Saudijskoj Arabiji, Sudanu, Zapadnoj Sahari. Protesti su imali zajedničke strategije građanskog neposluha uobličenih u štrajkove, demonstracije, marševe i zajedničke skupove, koristeći socijalne mreže kao medij za organizaciju, komunikaciju i osvješćivanje javnosti za kontinuiranu represiju i cenzorstvo na  mnoštvu razina. Egipatski trg Tahrir je  svakako bio simbol otpora ne samo Egipatske revolucije (gdje je 1919., 1952. i 2011.bio poprište borbe za slobodu), već i simbolički nositelj otpora koji se događa u „nadziranom“ javnom prostoru. Važnost koju su odigrale socijalne mreže, nose istu strategiju pamfleta i političkih postera, pionirski su se ponijele i dokazale svoju moć prevrata u kombinaciji sa stvarnim prostorom ulica i trgova.

Okupiraj Wall Street

Duž čitave Amerike već  gotovo mjesec dana traju prosvjedi na ulicama svih većih gradova: New Yorka, Bostona, Los Angelesa.

Pokret OCCUPYWALLSTREET bio je inspiriran prosvjedima u Španjolskoj te konceptualno preuzet od postera koji je izašao u 97.broju časopisa Adbusters, ali je bio predvođen, orkestriran i popraćen nezavisnim  aktivista. Sve je započelo kada su Adbusterovi voditelji pozvali svoju mrežu “kulturalnih diverzanata” da nastane donji dio Manhattana, postave šatore, male kuhinje i miroljubive barikade te okupiraju Wall Street nekoliko mjeseci.  Fotografije akcije su se ubrzo proširile društvenim mrežama te se veoma brzo organizirala open-source platforma za razmjenu informacija i fotografija.  Nakon nekoliko dana, u New Yorku se pojavilo čak 150 ljudi, koji su i sami postali ključni organizatori okupacije. Iako se prosvjed pretvorio u masovniji pokret sa 5000 ljudi, medijski moguli u Americi su dugo ignorirali njegovo postojanje. U trenutku kada je akcija na njihovom live streamu zadobila 100,000 gledatelja, Ministarstvo sigurnosti je objavilo uzbunu adresiranu nacionalnim bankama.

Ipak, poruka aktivista bila je posve jasna: riječ je o onih 99% stanovništva koje više ne želi tolerirati pohlepu i korupciju onih preostalih 1%.

No motivacija pokretačima Pariške komune, Situacionistima, Arapskog proljeća , ali i prosvjeda duž Europe te kapitalističke Amerike, zapravo je jednaka: boba protiv despotizma i sve veće nejednakosti i odricanja uzrokovanih korupcijom i lakomošću korporativnih sila, državnom letargijom i financijskom pohlepom.   Europa je prednjačila u izlasku na ulice tijekom ove i prošle godine: Atena, Madrid, Lisabon, London, samo su neki od gradova koji su, unatoč svojoj načelnoj sanitarizaciji, pokazali subverzivni potencijal ulica. Svakako da su tu izuzetnu ulogu pokazale društvene mreže, koje su zamjenile kulturu pamfleta iz vremena Situacionista. Upravo takva trenutačna društvena atmosfera dokazuje kako arhitekti i umjetnici moraju ponovno promišljati ulice, koje su ponovno postale pozornica za spontanu političku reklamaciju.