Zašto je nužno povećati broj sati likovnog obrazovanja u školama?

Devedesetih godina su se u hrvatskom obrazovnom sustavu dogodile neke značajne promjene: osim potpune promjene promatranja povijesti i analiziranja gradiva, novi pristup je išao u smjeru rasterećivanja opsega nastavnog gradiva i tada je „bezbolno“ smanjen broj sati likovne (glazbene, tehničke) kulture na 1 sat tjedno.

Dvadeset godina kasnije, posljedice takve odluke su itekako vidljive: iako živimo u vremenu u kojem prevlast imaju vizualni mediji i komunikacija, jasno je da je razina svijesti o vizualnom na tragično niskim granama. Vizualna komunikacija na razini javnog diskursa svodi se na banalne i loše dizajnerske dosjetke, nekritički pristajemo na devastaciju kulturne baštine ili javnog prostora, ne postoji odnos prema kulturnim institucijama poput muzeja ili galerija, a resursi za javne potrebe u kulturi godišnje se smanjuju. Naravno, spominjemo samo najblaže posljedice. Manipulacija javnog prostora od strane politički instanci, došla je do klimaksa, također zahvaljujući sadašnjem sustavu obrazovanja i nepostojanju jasnih temelja u osnovnom ( i  srednjoškolskom) obrazovanju.

Hrvatska ima samo jedan sat likovne kulture tjedno u svojim školama, dok se satnica u većini zemalja EU kreće između 2 do 4 sata tjedno. Svjesni takvog nesrazmjera i kritičnih posljedica, 2009.godine četiri profesorice likovne kulture (Gordana Košćec, Jelena Bračun, Ida Mati Loher i Martina Kosec) pokrenule su Udrugu za promicanje vizualne kulture Odgoj pažnje (OPA) koju smo već predstavili ovdje. Njihova pojava u javnosti potaknula je debatu o nužnosti uvođenja (barem) još jednog sata likovne kulture te umrežavanje institucija i pojedinaca koji se bave vizualnim umjetnostima, vizualnim komunikacijama i edukacijom za navedena područja. Ostvarenje povećanja sati likovne kulture treba biti imperativ našeg društva (znanja), a OPA ga kontinuirano i entuzijastično na to podsjeća organiziranjem brojnih radionica za učenike osnovnih i srednjih škola, te tribinama i diskusijama. Razgovarali smo s Gordanom Košćec, jednom od članica udruge OPA da nam istakne glavne točke OPA-inog djelovanja i detektira situaciju na koju je potrebno reagirati.

Postojite već tri godine i u tom vremenu ste senzibilizirale društvo za postojanje problema unutar nastavnog kurikuluma te realizirali brojne radionice. Koliko ste zadovoljni sa postignutim?

Zadovoljni smo time što još uvijek djelujemo, tj. što smo stalno aktivne i pokrećemo projekte, s ljudima s kojima surađujemo i što dobivamo pozitivne povratne informacije za ono što radimo. Kroz dvije godine postojanja otvorile smo i neka nova pitanja koja su nam se iskristalizirala upravo kroz rad udruge. Primjerice, pitanje što sve spada u sadržaj likovne tj. vizualne kulture? Koliko smo u vizualnom obrazovanju otvoreni prema suvremenim medijima, tehnologiji i suvremenoj umjetnosti? Treba li na nastavi pomaknuti naglasak s rezultata (smotri crteža i slika) na sam proces učenja tj. razvoj mišljenja? Tko se sve treba uključiti u rješavanje ovih problema?

Jesmo li uistinu senzibilizirale društvo za probleme zanemarenosti vizualne edukacije? To mi se čini daleko od realnog, jer i dalje širem krugu ljudi, naše akcije i problematika kojom se bavimo nisu poznati. Također, da bi se dogodile promjene u samom sustavu obrazovanja potrebno je određeno vrijeme i stalna komunikacija s MZOŠ. To je dugoročan proces… U otvorenom pozdravnom pismu kojim se novi ministar obrazovanja obratio školama i učiteljima, spominje se potreba za promjenama u našem sustavu obrazovanja. Uz nove nastavne predmete kao što je građanski odgoj, navodi se i kako osnovna pismenost u 21. stoljeću podrazumijeva trojezičnost: znanje materinskoga jezika, barem jednoga svjetskog jezika te informatičkoga jezika. Vizualni jezik, bez čijeg je poznavanja nezamisliva kvalitetna vizualna komunikacija, se ne spominje.

Kako ocjenjujete nastavni plan i program (PIP) iz 2005. koje je donijelo MZOŠ? Nacionalni obrazovni kurikulum ipak je prihvatio promjenu preimenovanja likovne umjetnosti u vizualnu umjetnost i dizajn; koliko su uz tu nominalnu promjenu, uvedene i sadržajne promjene?

Mislim da je naziv dobar i svakako usmjerava ovo obrazovno područje u jednom novom smjeru. No pitanje je kada će i kako ovaj naziv zaživjeti u školama jer Nacionalni kurikulum je za sada samo popis dobrih želja. U njemu se također spominje uvođenje plesne i dramske umjetnosti u školske programe, što je odlično, no ne postoji plan i vizija tko bi to izveo, odnosno predavao. U samim se školama sve više govori o mogućim promjenama no pitanje je koliko je MZOŠ spremno za stvarne reforme. Važno je da se javno raspravlja o ovim pitanjima i da se uključi šira struka, inače ćemo ponovo dobiti loša ili polovična rješenja. Zanimljivo je da je i ideja udruge OPA, iako pokrenuta od učitelja likovne kulture, zapravo nastala iz jednog šireg iskustva. Naši prijatelji dolaze iz različitih kulturnih i umjetničkih područja no svi smo se stalno spoticali o slične probleme koji proizlaze iz temeljnog nepoznavanja i nepoštivanja vizualne pismenosti u našem društvu. Zato je i važno da zajedno radimo na promicanju vizualnog obrazovanja.

Problem satnice likovne kulture u osnovnoj školi nije samo problem tog jednog predmeta, usudila bih se reći, već upućuje na problem cjelokupnog nastavnog sustava koji je zasnovan na formalnom i tradicionalnom promatranju društva u stilu  19.stoljeća. Može li se očekivati temeljna reorganizacija nastavnog sustava sa ulaskom u EU?

Vjerujem da će ulazak u EU omogućiti standardizaciju nekih stvari pa tako i školstva. Naravno, uvijek jedan dio ostaje na birokratskim zamislima, ali mislim da će se kroz duži niz godina morati mijenjati i stanje svijesti. Ne mislim da trebamo kopirati tuđa rješenja no svakako bi morali naučiti kako sustav obrazovanja pojedinih europskih zemalja utječe na to da je njihovo društvo razvijenije u pojedinim segmentima. Za nas je pitanje minimalne satnice likovne tj. vizualne kulture još uvijek temeljno i realno pitanje. Nekoliko sam puta čula komentar kako je svejedno koliko je sati likovnog u školama, bitno je kako se radi. Tvrdim da je bitno koliko se vremena ulaže u nešto, samo se tako može postići standard. Želimo stvarati okruženje u kojem će vizualna pismenost predstavljati standard (društvo), a ne iznimku (pojedince). Ne smatramo da likovna kultura kao obavezni predmet u školi mora imati veliku satnicu, ali svakako je neophodno da joj se da više prostora nego što ga ima sada. Ako je za učenje stranog jezika potrebno 3 sata tjedno, kako možemo očekivati da ćemo vizualni jezik savladati u jednom satu tjedno?

Prošle godine je u MSU održan simpozij o medijaciji te je  jedna diskusija bila vođena oko rezultata nastave umjetnosti, gdje ste i vi sudjelovale. Pokazalo se kako dosadašnji način vrednuje samo materijalni aspekt, nauštrb procesualnosti i ustrajanja na samom stvaranju. Kako bi trebala izgledati „idealna nastava“ likovne umjetnosti s naglaskom na procesu?

Po nama je to projektna nastava koja omogućuje, a i nameće, interdisciplinarnost i povezivanje znanja u njihovom stvarnom, životnom kontekstu. Vjerujem da će se sadašnji program likovne (vizualne) kulture morati mijenjati kako bi se sadržaji smislenije povezali. Rascjepkana satnica samo nas još dodatno ograničava jer nam ne dozvoljava da u radu s učenicima postignemo osjećaj kontinuiteta ili da kod njih potičemo razumijevanje procesa. S druge strane, bez likovne kulture u školi ne možete napraviti plakat za prezentaciju projekta iz biologije ili školsku kazališnu predstavu, dakle multidisciplinarnost je ključ! Škole će također morati izaći na tržište i graditi svoj identitet kroz kvalitetne projekte. To će brzo pokazati koliko je umjetničko područje neophodna nadgradnja svakom teoretskom znanju ili praktičnoj vještini. Također, škole će morati uključiti u nastavu i nove medije što prije, ne samo kroz nastavu informatike. Time se bave i naše sadašnje akcije – kako kreativno upotrebljavati suvremenu tehnologiju i nove medije. Nekada je u školama bilo i više tehničke kulture, dakle, više se učilo kroz praktičan rad. Učilo se kako misao prevesti u crtež, crtež u konkretan materijal. Tim prenošenjem apstraktnih ideja u konkretan materijal (medij) bavi se i likovna umjetnost, tj. likovna kultura, i omogućava još jednu osobnu i kreativnu nadgradnju tog procesa. To se u potpunosti izgubilo u našim školama; učenje kroz praktičan rad, učenje kreativnom rješavanju problema i cjelovit pristup nekom sadržaju.

Kako se u našem društvu demonstrira problem marginalizacije vizualnog obrazovanja i na što se svodi percepcija likovnog obrazovanja?

Problemi su vidljivi od nerazumijevanja za dobre urbanističke projekte, do toga da pojedine izdavačke kuće i javni mediji poput televizije zaobilaze struku – ponekad je stvarno nevjerojatno što sve „stane“ u TV-ekran.  A znamo koliko vremena provodimo pred ekranima. Stalno se banalizira sve što se komunicira s nama. Ako se u medijima propagira ideja banalizacije, onda ni ja kao krajnji korisnik nemam potrebu išta mijenjati. Riječ je o jednoj općoj zagađenosti vizualnog prostora, puno više nego u drugim europskim zemljama, a s druge strane elitizam umjetnosti, arhitekture i dizajna, kao i potpuna nesposobnost da se komunicira s publikom i klijentima. Ipak, bolje je isticati pozitivne primjere nego samo kritizirati, jer u suprotnom ne postoji mogućnost da se uopće pomaknemo. Kod nas se još uvijek smatra da se likovna kultura svodi na satove crtanja i slikanja, poticanje „talentiranih“ pojedinaca na razvoj „umjetničkih sklonosti“. Razumijevanje umjetnosti i interes za slične sadržaje smatra se pitanjem individualnog senzibiliteta (ono magično pitanje; ima li netko talenta ili ne?), a ne općeg razvoja svake ličnosti.  Postoje istraživanja u američkim srednjim školama koja dokazuju da učenici u školama s većim udjelom umjetničkog programa, imaju bolje rezultate i na ostalim područjima, prirodnim i društvenim. Mi još uvijek zanemarujemo činjenicu da nas umjetnost uči misliti.

Je li plan koji razrađujete zasad isključivo „osuđen“ na neovisnu i izvannastavnu aktivnost ne vezanu uz škole?

Naš je dugoročni cilj raditi upravo na osmišljavanju i izradi kvalitetnih sadržaja koji bi mogli ući u redovne ili izborne školske programe. Jedan takav projekt je i Mala škola arhitekture koju provodimo u suradnji s DAZ-om i HKA. Projekt je krenuo prošle godine u DAZu kroz ciklus radionica koje su  zajedno osmišljavali arhitekti i učitelji a ove godine s tim istim sadržajima krećemo u pilot projekt u jednoj osnovnoj školi. Čini nam se da upravo iz ovakve stručne suradnje mogu nastati kvalitetni programi koje će na kraju prepoznati i MZOŠ. Inače, do suradnje s arhitektima je došlo zato što su oni sami shvatili koliko je važno da sa svojim sadržajima uđu u škole. Voljela bih da se to dogodi i sa dizajnerima i medijskom kulturom.

Osim nadležnog ministarstva, čini mi se da veliku ulogu (ne)igraju i muzejske institucije. Koliko one imaju medijatorskog potencijala (zašto je medijacija kao disciplina bitna), te što je razlog njihovom letargičnom pristupu?

To se isto dosta mijenja, daleko doduše od europskih centara i redova pred muzejima koje tamo viđamo. MSU ima neke zanimljive programe, no već samo useljenje u novu zgradu donijelo je veliku promjenu. Vjerojatnost da će netko voditi osnovnoškolce na Gornji grad u posjet MSU prije četiri godine je bila vrlo mala. Danas je to ipak stvar koja se „mora obaviti“. Lauba je također otvorena prema školskom uzrastu a njihovi programi i radionice pokazuju da postoji svijest o tome da je publiku potrebno odgajati. MUO i Etnografski muzej se također trude. Ali opet ističem – prije se više išlo u muzeje jer je bilo više vremena! Muzeji bi trebali biti agresivniji ulaskom u škole.

Koliko su vam mediji pomogli u senzibilizaciji društva?

Mnogi simpatiziraju naš rad, no da bi se u vremenu ispunjenom ekonomskim i političkim problemima govorilo o ovakvoj temi potrebno je učestalo skretati pažnju javnosti. Svaka naša akcija jednim je dijelom usmjerena upravo na takvu komunikaciju. Ne mislimo da će četiri lijepe radionice promijeniti stanje stvari, ali je svaka od njih prilika da se ostvare zanimljive i kvalitetne suradnje, da se o problemu vizualnog obrazovanja raspravlja, da se uključe djeca i njihovi roditelji…zanimljivi i atraktivni voditelji radionica svakako pomažu da se ova tema popularizira.

Možete li malo opisati radionice OPAli i kako ste s njima zadovoljne i koji su vam budući projekti?

Do sad smo napravili četiri radionice koje su do sada vodile Ana Hušman, Mare Milin, Branka Cvjetičanin i Jelena Bračun. Sada dogovaramo dvije koje će do kraja ožujka držati Bachrach- Krištofić i Ian Borčić. Namjerno smo išli na širok izbor voditelja radionica od fotografa, likovnih umjetnika do dizajnera. Najvažniji dio projekta OPAli je natječaj za najbolju fotografiju ili video snimljen kamerom na mobitelu. Mobitel je danas sve više vizualni a ne audio medij, čak su se i tekstualne poruke počele pretvarati u slike…gotovo da se vraćamo natrag slikovnom pismu. U tom skraćivanju i mijenjanju značenja slika i teksta koje nam nude novi mediji, postoji opasnost da banaliziramo našu komunikaciju. Mnoštvo ikona i aplikacija na mobitelima često samo manipuliraju našom pažnjom umjesto da ih koristimo kao medij naše kreativnosti. Natječajem želimo u projekt uključiti što više mladih, učenika osnovnih i srednjih škola, a pokrenuli smo i internet stranicu (www.opali.org) koja prati ovaj projekt. Natječaj je otvoren do 1.ožujka 2012. a pripremamo vrijedne nagrade i izložbu u prostorima HDLU. Naravno, cilj je ovog kao i prijašnjih projekata poticati rasprave o važnosti vizualnog obrazovanja…u nadi da će one utjecati i na povratak satnice likovne kulture u osnovnoj školi na dva sata tjedno.