London je raj za dizajnere, tamo sve prolazi!
“Mlada, lijepa, simpatična”, epiteti su koje smo u posljednje vrijeme mogli čitati u raznim medijima o dizajnerici Ani Tevšić.
No Ana je prije svega kvalitetna i poduzetna dizajnerica, koja ne dopušta da život prolazi pored nje.
Sa tek 25 godina, Ana je svoje prepoznatljive lampe, stolce i police živih boja prezentirala već dvaput u Londonu, izašla je u mnoštvu časopisa i stranih blogova koji se bave dizajnom, sudjelovala na Danu D i Re:Pairu.
Ipak, Ana je u svijet produkt dizajna vrlo samopouzdano odlučila kročiti sama i to joj za sada uspješno ide od ruke. Ana se netom vratila iz Londona, gdje je sudjelovala na službenom programu London design festivala, kao jedina hrvatska predstavnica. Sa Anom smo jučer popričali o njenom viđenju dizajna, Londonu, planovima za budućnost…Pogledajte što kaže:
*Ana Tevšić
Kako je bilo u Londonu – što si tamo prezentirala, kako je došlo do suradnje?
Organizatori Designersblocka, koji se održava u sklopu London Design festivala, našli su me na Clerkenwellu, gdje ih je dovela jedna od kolegica koju su bili ranije angažirali. Izložba se ovaj put održavala u staroj ogromnoj tvornici i bilo je puno više izlagača. Na svom sam štandu, odnosno u jednoj od sobica, predstavljala lustere, stolce i vješalice i bilo je super! Bilo je daleko poslovnije od Clerkenwella- dolazili su arhitekti i dizajneri, kao i kupci. Ovaj je puta bilo tako da su svi meni davali posjetnice, dok sam na prvoj izložbi ja svima gurala svoje posjetnice. I ja sam se bolje pripremila što se tiče promotivnih materijala, tako da sam napravila i bedževe koje sam onda za vrijeme festivala viđala posvuda po gradu- bila sam neopisivo sretna zbog toga!
*Designersblock
Kojim putem si prvi put došla u London?
Do prve je suradnje došlo nevjerojatnom srećom – naime, organizatori su moj portfolio dobili od svojih medijskih partnera, koji su ga imali od prije nekoliko godina. Oni su ga pak dobili u vrijeme kad sam ga sumanuto slala svugdje, a u principu nisam imala ništa izvedeno za pokazati jer sam tek bila na faksu. Kontaktirali su me kako bi saznali imam li nešto novo, pa sam im poslala stolce i lustere, nakon čega su mi javili da sam prošla žiriranje!
Kakva je razlika između Clerkenwell Design Weeka i London design festivala?
London design festival je poslovno orijentiran, a izložba Designersblock je bila samo jedna u nizu događanja diljem grada, tako da su tamo ljudi ciljano dolazili. S druge strane, Clerkenwell Design Week odvijao se samo u kvartu Clerkenwellu – što je imalo za posljedicu drugačiji, poseban ugođaj, budući su sva događanja bila koncentrirana na jednom mjestu. No obje su mi izložbe dale nova iskustva, i svaka je posebna na svoj način.
*Stolić ‘Crooked’
Možeš li dati neke glavne karakteristike londonskih sajmova dizajna, a možda i karakteristike „londonskog dizajna“- koliko je ideja – izvedba, bolja/slična/lošija nego domaća?
Tamo sve prolazi! Ne u smislu da nema selekcije, nego da su ljudi nekako otvoreniji prihvatiti potpuno različite ideje i interpretacije dizajnera. Naime, svatko ima mogućnost prezentacije, svaka se ideja može prezentirati, nema toliko negativnih kritika. Oni vole različitost i tamo se stvarno ne osjećaš kao stranac. Naravno, bitno je da je ideja zanimljiva. Nadalje, vani je daleko veća međusobna podrška na sajmovima, izlagači se međusobno pokrivaju i izmjenjuju ideje. Također, imaju puno bolje uvjete produkcije, što im je isto olakotna okolnost.
Postoje li u Londonu skauti za mlade dizajnere? Vidiš li svoju karijeru možda u inozemstvu?
Dosta ih je dolazilo iz njihovih trgovina, department store-ova, koje traže limitirane serije nekih radova. Baš se poklopilo da im je tema metal, pa su im se zato svidjeli lusteri. Također sam se iznenadila jer je došlo mnogo ljudi koji su moj rad vidjeli u Elle Decorationu pa su ga došli vidjeti uživo. To mi je bila povratna informacija o tome koliko je zapravo ljudi uopće vidjelo taj prilog. Što se tiče odlaska u inozemstvo, u London bih rado odmah otišla, ali sve u svoje vrijeme! Sada se trebam koncentrirati na daljnji rad, pa ćemo vidjeti.
*Metalni lusteri ‘Twister’
Izašla si u svim mogućim časopisima: Elle Decoration Uk, Cosmopolitan, Jutarnji…To je sigurno velika promidžba. Koliko je danas mladim dizajnerima bitna samopromocija i Facebook kao alat promidžbe?
Britanski Elle Decoration mi je ponudio prezentaciju nakon ljeta, odnosno, nakon Clerkenwella, tako da su svi radovi ostali gore zbog snimanja s kojim sam prezadovoljna. Sigurno da je pojavljivanje u medijima promidžba, ali bitno je to da mediji imaju sve više interesa općenito za kulturu, pa unutar nje i za osvještavanje javnosti da postojimo mi mladi dizajneri, umjetnici, arhitekti. Facebook je također dosta uspješan način promocije, tek sam od proljeća aktivna, a neke ponude su se upravo tako i dogodile.
Misliš li da mladi dizajner može uspjeti ako nije toliko medijski eksponiran?
Možda sam idealist, ali još uvijek vjerujem da samo rad donosi uspjeh, a da je sve ostalo dodatna pogodnost. Medijska eksponiranost je važna u smislu da na taj način za tvoje radove, kao prvo, saznaju ljudi iz struke koji prate što se sve u medijima priča. Potom, naravno, i svi oni ljudi koji nisu iz struke, a koji su za tako nešto zainteresirani a drugačije ih, recimo, ne bi mogli vidjeti.
Kako gledaš na Studij dizajna kao platformu koja osposobljuje mlade produkt dizajnere za život u zemlji u kojoj ne postoje ni tvornice, ni tradicija, ni javna svijest o produkt dizajnu?
Nama na faksu kronično nedostaje znanja o materijalima, nemamo baš najbolje strojeve i ne možemo baš znati kako će nešto ispasti osim ako proizvodnju prototipova ne financiramo sami, dok je u Londonu to mnogo jednostavnije. Ipak, profesori se trude da naprave razna događanja za našu promociju, mada to nažalost uglavnom ostaje samo među nama. Naši su proizvodi skupi jer nam je takva proizvodnja skupa – pa tako svi mi nasušno trebamo dobre majstore koji bi naše ideje provodili u stvarnost. Nema tvornica s kojima bismo mogli surađivati i tako pojeftiniti i ubrzati taj proces. Nadam se da će se to skoro promijeniti i da ćemo svojim radom (dizajneri, arhitekti) sve više utjecati na to da se tržište više orijentira na naše projekte. Jer u biti, sve se svodi na princip ponude i potražnje.
*Polica za odjeću ‘Chew on this’
Možeš li svoju situaciju usporediti s kolegama grafičarima?
Grafičarima je lakše u smislu da za njihovom strukom postoji velika potražnja u jako bogatoj oglašivačkoj i marketinškoj industriji, pa im je poslove lakše i dogovoriti, i naplatiti. Ali to, naravno, ne znači da im poslovi padaju s neba, kao ni da se ne trebaju dokazivati, samo smatram da im je lakše utoliko što potražnja za njima na našem marketinški orijentiranom tržištu već postoji – dok proizvođači kod nas još uvijek nisu niti svjesni važnosti produkt dizajna, niti su na njega orijentirani. Mi smo prisiljeni sami sebi stvarati poslove, često izvan granica naše zemlje. To je doista šteta, kako za nas, tako i za zemlju, koja ne shvaća da smo time sve manje konkurentni na svjetskom, ali zapravo i na domaćem tržištu.
Sudjelovala si i na domaćim „sajmovima“ dizajna- Danu D, Re:Pairu… Koliko takve manifestacije ostaju zatvorene samo za struku, i postoje li realne ponude investitora u Hrvatskoj nakon njih?
Baš i ne postoje realne ponude, tu su uglavnom ljudi s kojima studiramo, odlična je zabava, ali ništa se nakon toga ne događa. Problem je u tome što se uglavnom sve svodi na to da na takvim izložbama dolazimo sami sebe gledati – ljudi iz struke. Dan D je stvarno odlična zamisao, i prostor i koncept izlaganja su zaista zanimljivi. Re-pair je bio zanimljiv jer je pozivao ljude koji nisu iz struke, tako da je ta interakcija bila odlična. Uskoro bi trebali nastaviti taj koncept, što apsolutno treba podržavati, jer je riječ o svakako hvalevrijednom projektu. Osim toga, oba projekta nastoje djelovati u smjeru približavanja produkt dizajna „običnom“ čovjeku, upoznavanja šire javnosti s time što radimo, što smatram da je jako važan aspekt, jer svi mi želimo što više prodrijeti upravo u njihove živote. Drago mi je što sam imala priliku sudjelovati u oba projekta.
*Polica za odjeću i suvenir bedževi ‘Chew on this’
Možeš li objasniti koncepte koji stoje iza tvojih najpoznatijih radova: Twister lampi, Crooked stolaca i Chew On This police?
Svi moji radovi su zapravo nešto što bih rado i sama imala u stanu. ‘Crooked‘ stolci su projektirani s idejom da napravim komad namještaja za čiju proizvodnju neće trebati baciti niti jedan dio materijala, niti milimetar. Proces računanja dimenzija koje bi odgovarale toj izuzetnoj ekonomičnosti bio je doista dugotrajan, ali uspješan – uspjela sam izračunati kako od jedne ploče materijala dobiti 7 gornjih ploča, 56 nogu i 28 pregrada, a da pritom ne ostane niti milimetar viška materijala. ‘Twister’ lampe su kao ideja krenule od zvrka koji se rotira oko svoje osi; imala sam ideju stvaranja dojma dinamičnosti u predmetima koje inače doživljavamo kao statične. A ‘Chew On This‘ je vješalica prvotno namijenjena za nas koji ne pospremamo svu odjeću natrag u ormar, nego nam obično bude razbacana na raznim mjestima po stanu. Moram napomenuti da je vješalica rađena u suradnji s Goranom Turkovićem.
Uz produkt dizajn se često veže problem originalnosti, netko bi možda primijetio kako tvoj stolić priziva stol Twist dizajnera iz Numen/ForUse, koji ima sličnu liniju?
Da, to je jedna od tematika koja se vezuje uz problem modernog dizajna – naime, jako je teško napraviti nešto što nije već viđeno, jer uvijek se nađe prostora za citate, uzore, hommage. Iskreno, ja sam njihov dizajn vidjela tek nakon svog! Ali bitno je naglasiti da je, mada sličnost postoji, njihov stolić puno izduženiji i elegantniji, dok je formu mojeg dizajna uvjetovalo u prvom redu, ne stvaranje viška materijala. Pretpostavljam, također, da početna ideja naših proizvoda nema dodirnih točaka, tako da je i sam proces projektiranja sigurno drugačiji.
*Atmosfera s susjednih izložbi na Designersblocku
Jesi li upoznata s natječajem Riječka klupa, kako ti se sviđa pobjednički rad i kako komentiraš negativne komentare?
Rad mi je duhovit i odvažan, sviđa mi se! No ne mogu vjerovati tolikoj količini negativnih komentara koje sam pročitala i to kako ljudi ne shvaćaju koliko su zapravo rijetke prilike da se kod nas nešto događa, a oni kao da jedva čekaju nekoga kritizirati. Konstruktivne kritike su, naravno, uvijek dobrodošle; ali umjesto da podupiremo jedni druge i međusobno si čestitamo na uspjehu, neki od nas nažalost tako negativno reagiraju iz potpuno krivih razloga. Baš mi je žao zbog toga, nadam se da će ljudi jednoga dana konačno početi podržavati mlade ljude koji rade nešto kreativno. Podržavam i natječaj i pobjednički rad, uostalom, kolege bi trebali jedni drugima biti podrška, a ne prijetnja.
Kakvi su planovi za budućnost, Milano možda, neki novi projekti- čemu se nadaš?
Planovi su još uvijek samo planovi, pa dok ne budem sigurna da je sve prošlo u redu, ne bih htjela unaprijed govoriti. U posljednjih pola godine dogodilo mi se zbilja puno odličnih prilika, pa se bojim da se ne ureknem za budućnost!
U svakom slučaju, veselim se novim projektima i nadam daljnjim izložbama.
S Anom su razgovarali Petra Tomljanović i Ivan Dorotić
Fotografije: Ivan Dorotić i privatni album dizajnerice
Anine radove pogledajte ovdje
