Spretnost promišljanja umjesto mašinerije

Kada su vam dizajn, arhitektura i umjetnost svakodnevnica, njima se bavite i radite posao urednika portala za vizualnu kulturu, onda vam životni ritam neizbježno ispunjavaju povremeni odlasci na izložbe, festivale, strukovna događanja… Naravno da je nemoguće poznavati sve autore koji jesu ili će tek postati vrh domaće kreativne scene, ali veliku većinu makar bi uspjeli  prepoznati s  tih istih evenata, znate im lice iz viđenja, iz medija ili (danas sve češće) s društvenih mreža.

No postoje pojedinci koji nisu sveprisutni, koji za razliku od kolega ne hodočaste sva (ne)važna događanja, kojima bi mogli pripisati nezahvalan  epitet „samozatajan“, a istovremeno su neizmjerno talentirani i na onom spomenutom vrhu već jesu.
Dizajner Vanja Cuculić definitivno spada u tu kategoriju.

Cuculića će bliski suradnici, prijatelji i kolege opisati upravo kao netipičnog dizajnera koji izbjegava pokazivanje i „attendanje“, njegovu „facu“ možda ne znate s otvorenja i zatvaranja, ali njegove radove svakom imalo upućenom poznavatelju domaće dizajnerske scene ne treba objašnjavati; prepoznatljivost i izvrsnost su evidentne.

Cuculić se u desetak godina karijere nametnuo kao jedan od najznačajnijih dizajnera domaće scene. Njegovi eklektični i vizualno snažni kazališni plakati za Gavelline predstave, osim što su nanizali brojne domaće i internacionalne nagrade, dotičnom su kazalištu izgradili prepoznatljiv identitet. Ako ste kojim slučajem enolog, poznavatelj ili samo konzument (dobrih) vina, Cuculićevu estetiku etiketa i pakiranja vinskih boca možda već znate, ili ćete se upravo iznenaditi da je vaše omiljeno vino baš on vizualno oblikovao.

Uz kazalište i vina niz vrsnog dizajna s Cuculićevim potpisom nastavljaju raznoliki vizualni identiteti, britki logoi, sugestivna tipografska rješenja, multidisciplinarni projekti na tragu turističkih identiteta i ponešto oblikovanja publicistike.

Kada pogledate portfolio radova Studia Cuculić na njihovoj službenoj stranici, po kvantiteti i kvaliteti radova, čovjek može pomisliti da se radi o pravo maloj dizajnerskoj mašineriji, koja broji neki poveći broj autora.

No uz Vanju Cuculića u njegovom dizajnerskom studiju trenutačno radi samo još jedna dizajnerica, Maja Draganić, a Vanja mi kaže kako ih je oduvijek bilo dvoje, najviše troje.

Što nam je još ispričao o svom radu, promišljanjima, domaćoj dizajnerskoj sceni i tekućim te planiranim projektima, pogledajte u intervjuu u nastavku.

Što kažeš na komentare tvojih bliskih kolega da te se rijetko viđa na dizajnerskim događanjima i misliš li da je ta prisutnost važna za posao?

Cuculić: Radi se o tome da, ako radiš za off scenu i za nezavisnu kulturu,ako ti je to izvor zarade, a ne (uvjetno rečeno) mainstream klijenti, onda moraš biti sveprisutan. U tom je slučaju pohađanje strukovnih događanja, svih mogućih izložbi, pokazivanje, bivanje u Sedmici (op.a. zagrebački kafić u kojem se skuplja arhitektonsko-dizajnersko-umjetnička scena),  potrebno i važno. Meni osobno to baš nema smisla, nisam to nikada volio, opterećuje me i jednostavno mi se ne da.

Daleko od toga da nema super ekipe u dizajnu, ali situacije gdje na jednom mjestu ima previše ljudi iz struke mi ne odgovaraju. No nije da ne pratim sve što se događa. Danas je sve brzo dostupno pa je to lako. Ali apsolutno sam u tome, sve pratim, znam što rade klinci…

Postoji li netko od mlađe generacije dizajnera koga bi izdvojio?

Cuculić: Šesnić&Turković, naravno. Oni su mi i prijatelji, pa bi bilo nepristojno previše ih hvaliti. Od te neke mlađe generacije odlični su mi Dević i Živčić. Oni, svaki u svom segmentu, kombiniraju tipografiju, ilustraciju i dizajn, pa je taj spoj odlična kombinacija.

To je škola Nikole Đureka i Damira Bralića sa Studija dizajna.  Riječ je o odličnim profesionalcima. Od Đureka sam puno naučio, ali čini mi se da na Studiju dizajna postoji ta simptomatična“ trenutačna fascinacija“ koja je fenomenalna. Mislim da, otkad je Đurek došao predavati na faks, ima ta jedna scena klinaca koji «briju na to», na njegov pristup i poglavice na tipografiju.

Slična stvar se dogodila i ranije, kada se tek pokretao faks, s fotografijom. Riječ je o jaku usko vezanim strukovnim stvarima i zanatima, pa ako se zakačiš za nekog tko ti predaje fotografiju i talentiran si, možeš postati odličan fotograf.  U tom se smjeru sada događaju stvari s tipografijom. To je stvar svježine ljudi koji dođu na faks. Sada je tu ogromna količina Đurekovog znanja, Bralić koji to nadopunjuje, pa se stvori nevjerojatna energija koja je prisutna na početku, a što će se dogoditi kasnije, to je pitanje.

Veliki segment tvog rada vezan je za kazalište. Plakati za Gavellu dobili su nagrade širom svijeta, a za već nagrađivani plakat za predstavu Dundo Maroje nedavno si dobio i posebno priznanje na Zgrafu. Kako je krenula priča s kazalištem, odnosno Gavellom?

Još kao student sam zamišljao i želio stvarati unutar te dvije niše,  dizajna za kazalište i dizajna vina. Već sam na studiju započeo raditi za ZKM, imao sam svoj prostor unutar njihovog učilišta u Preradovićevoj, pa je tako došlo do suradnje. No to nije dugo trajalo, oko nekih se stvari nismo slagali pa sam krenuo tražiti dalje. Ja sam imao veliku želju da raditi za kazalište, pa kako to uvijek ide, netko je znao nekog i preporučio me Gavelli. Napravio sam prvi plakat i knjižicu za jednu predstavu, njima se to jako svidjelo i nastavili smo surađivati. Ta suradnja traje već 7 godina i baš sam nekidan radio na jednom novom plakatu, razmišljajući kako još uvijek postoji ona ista energija koju sam imao kada sam radio prvi plakat.

Tvoj angažman u Gavelli stvorio im je itekako prepoznatljiv identitet, no zanima me kako teče taj proces stvaranja u odnosu na sadržaj. Mora li dizajner plakata pogledati predstavu čiji vizual radi, slušati vizije i ideje redatelja i «uklopiti» se u priču ili ne? Osim toga, u Gavelli si već dugo, bi li radio za neka druga kazališta?

Nastojim izostaviti taj dio komunikacije s redateljem. Ono što pokušavam u Gavelli jest stvaranje identiteta kazališta. Čim si u poziciji iskomunicirati nešto s redateljem, morao bi se prikloniti nekoj od njihovih estetika, a svi imaju različite pristupe. To bi mi samo otežalo proces, a i ne bi imalo smisla s obzirom da sve mora biti jedna zaokružena cjelina. Ne gledam ni sve predstave, češće samo pročitam dramaturški dio.

Nemam nikakav ugovor s Gavellom, ali moglo bi se reći da sam njihov kućni dizajner, i moram priznati da ne bih u Zagrebu radio za druge, eventualno nešto što nema veze s takvom vrstom kazališta. Što se tiče obujma posla, izazovi uvijek postoje. Gavella je kazalište srednje veličine, što bi značilo da imamo 4 premijere godišnje. Nekada mi je to malo! (smijeh) Volio bi raditi primjerice za riječki HNK. Tu bi bilo puno više posla i to bi bio  izazov. Oni imaju dramu, balet, operu i talijansku dramu, uz četiri premijere godišnje, to je 16 stvari u sezoni, što je u smislu provlačenja neke priče i identiteta puno snažnije.  No od tamo me nitko nikad nije direktno kontaktirao. U nekom sam se trenutku ponudio na raspolaganje, ali oni zaziru od toga, misle da je to skupo, bez obzira što novce nikada nismo ni spomenuli… Sada rade neke banalne i loše sisteme i to nije dobro.

Mislim da kod nas kazališta ne razumiju koliko je taj segment dizajna plakata i stvaranja vizualnog identiteta važan. Vani ta scena plakata, osobito kazališnih plakata, ne samo da je živa, nego nema šanse da nestane. Taj plakat postaje identitet, ne radi se samo o formatu i tisku, to postane imidž. Riječ je o sferi kreativnog izražavanja koje se radi pomaknuto, nije u kanonima advertisinga ni arta, i zato mi je fora.

U kontekstu toga da spominješ riječki HNK, a rodom si iz Rijeke i tamo si odrastao, kako to da se nisi vratio u Rijeku i razmišljaš li nekad o tome?

Najviše sam o tome razmišljao pred desetak godina, pri kraju studija. No u našoj branši jako brzo uđeš u žrvanj, svi krenemo raditi još za vrijeme studija. U jednom sam periodu zbilja puno radio za Istra vino i to je bilo jako dobro, u principu sam mogao dignuti sidro i otići u Rijeku te raditi dole, ali eto, nekako nisam. Nije da nisam često razmišljao o tome i da mi ta ideja ponekad ne zatitra. Ali, tu sam sad doma, tu mi je obitelj, kad dođem dole čini mi se da puno manje ljudi poznajem nego tu i da bi mi sve bilo mnogo teže. Izložba “Kod Cuculića” u Malom salonu MMSU je generirala jedan određen PR, pa sad dole možda malo više ljudi zna za mene. Bila je hrpa ljudi na otvorenju , na sreću smo dobili jako puno medijskog prostora, ali i bili smo se jako puno angažirali oko svega.

Upravo za postav tvoje izložbe «Kod Cuculića» dečki iz Šesnić&Turković su dobili Red dot i još niz nagrada. Radili su ti i katalog i plakat za izložbu. Kako je izgledala ta suradnja, u smislu dizajnerskog povjerenja i kako inače komentiraš taj kolaborativni moment i zajedničku energiju stvaranja koji vi (pri tom mislim na tebe, njih i Booboo Tannenbaum) imate, koji baš nije simptomatičan za struku?

Što se tiče same izložbe i popratnih elemenata, ja sam ih pitao hoće li to raditi i oni su pristali. Čekao sam da nešto iznjedre, sve se zahuktavalo i bližio se rok, već sam postao malo skeptičan, al onda su me u jednom trenu pozvali, pokazali mi tri skice i meni je to bilo super. Ako je stvar odlična, već iz samo neka tri prvotna momenta, to je onda to, iz toga se sve može pretočit u nešto dobro. Dalje je sve išlo samo od sebe, stvari su se lijepo razradile uz njihov veliki trud i angažman i sve je super ispalo. Bila je to jedna lijepa priča. Što se tiče naše suradnje i odnosa, mislim da je to apsolutno rijetkost i da to nije inače tako. Poklopilo se na neku foru da je OK ekipa na jednom mjestu i da se super razumijemo.

Spomenuo si dobar PR za izložbu u Rijeci. Taj moment PR-a, vlastite promocije i prezentiranja je tema koje se dotaknemo u gotovo svakom intervjuu, jer je čini se danas neizbježan segment poslovanja i komunikacije. Znam da se ne voliš puno prezentirati, pa me zanima kako na tu sferu gledaš i kakve su uopće medijske reakcije na neke tvoje «uspjehe»?

Mislim da danas imaš toliko imaš platformi za plasiranje nečeg svog, zapravo se postavlja pitanje tko će proizvesti sav taj sadržaj? Ja mislim da sve što je kvalitetno prije ili kasnije dođe do ljudi. A to „prije ili kasnije“ je danas pitanje od mjesec, dva. Kada promislim kako je to bilo prije, kada sam ja bio na nekom početku, stvari nisu uopće za usporedbu. Danas to ide jako brzo. Objaviš nešto na Facebooku, jako brzo to zna cijeli Zagreb, a onda i Hrvatska. Mislim da je ovo neko OK vrijeme za nas «mrave» iz studija koji puno rade. Radiš, radiš, radiš i onda nešto pustiš van i brzo se stvori aura oko toga, ako je dobro. Dobre se stvari danas lako prepoznaju. To mi je OK da sve ide nekako lakše, da se ne moram ekstra brinuti oko toga.

Što se tiče medija i reakcija šire javnosti na neke moje radove, mislim da je situacija sad dosta promijenila. Prije par godina bilo je drugačije. Najbolji primjer je kada sam dobio Porina za omot jednog Gibonnijevog CD-a 2006. godine. Kako to valjda ide, te je godine po inerciji Gibonni «morao» dobiti sve živo, tako smo i mi dobili Porin. U tom trenutku reakcije su bile kao da sam dobio Oscara, svi moji klijenti su to gledali, dobio sam stotine sms-ova, mailova, suludo…

S druge strane kad dobiješ neku internacionalnu nagradu, u opakoj konkurenciji s 300 najboljih ljudi koji «ubijaju» u dizajnu plakata, onda te mama i par kolega potapšaju po ramenu i to je to. Ali mislim da se i to mijenja i da ljudi sve više razumiju važnost nekih nagrada. Kad smo dobili prvi Red dot za Ogulin reakcije su bile odlične. No to «nizanje» nagrada je meni najbitnije da znam da nisam pao, da sam još uvijek tu negdje.

Uključen si u interdisciplinarne i multimedijalne projekte postava muzeja,razvoja centara za posjetitelje i interpretacijskih ruta, na kojem radiš s Muzama i Revolucijom? Možeš li malo detaljnije opisati o čemu se tu radi?

To je jedan veliki projekt u trajanju i ono što ste eventualno vidjeli na stranicama je samo mali dio. U međuvremenu je to još više naraslo, a projekt podrazumijeva ogromno područje djelovanja i ima jako puno potencijala. Radi se o inicijativama u suradnji s lokalnim turističkim zajednicama, općinama, gradovima, za stvaranje i izgradnju muzeja i sličnih sadržaja. Želja je da se priča pojedine lokacije pretvori u neki centar za posjetitelje, mali muzej, eko muzej ili interpretacijsku rutu.

To su sve redom projekti u kojima su fantastično pripremljeni projektni zadatci, razrađena strategija te pripremljene podloge za sve involvirane. Meni kao dizajneru izazov postavlja činjenica da se radi o velikim projektima, koji podrazumijevaju puno struka i sinergijski način suradnje.

Možeš li nam reći o kojim lokacijama se radi?

Ogulin odnosno Ivanina kuća bajke je bio prvi. Još neki projekti unutar ove strategije su Muzej čipke u Lepoglavi, Kuća maslinovog ulja u Taru, Zavičajni muzej Poreštine, Kuća tartufa u Buzetu, zatim Rakovica pored Plitvica – tamošnja ruta vode, šume i špilja, nadalje kuća A.G. Matoša u Tovarniku… A jedan od projekata na kojem sad radimo je Terra Marique – interpretacijski centar Falkuše u Komiži.

U ovoj je priči važna stvar brendiranja, kroz strateško promišljanje  pojedinih specifičnosti i prepoznatljivih elemenata zajednice ili grada, stvaraju se muzeji, inicijative i realizacije, koje potom ti gradovi i mjesta preuzimaju kao svoj brending.  Multidisciplinarnost projekata kao okosnicu tima podrazumijeva produkt dizajnera, grafičkog dizajnera, IT dizajnera, arhitekte te Muze (odnosno Draganu iz Muza) kao stratešku polugu koja koordinira sve projekte. Također, tu nam je važan taj segment uključivanja zajednice, pa se pokazalo kao izuzetno dobro involviranje lokalnih arhitekata u proces. Dragocjeno je imati arhitekta sa terena naprosto zbog činjenice da dobro poznaje lokalnu zajednicu i stvar se dosta ubrza.

U kojoj su fazi sada ti projekti?

Neki su u procesu nastanka, neki čekaju zeleno svjetlo, osobito zbog financija. Trenutačno se radi ruta vode, šume i špilja u Rakovici i do ljeta bi se to trebalo realizirati i postaviti. Tamo smo osmislili cijeli sistem signalizacije, tabli koje bi trebale biti interaktivne, zanimljive i djeci i odraslima.

Sve u svemu, uvijek pričamo da nam u Hrvatskoj fali pametnih i promišljenih projekata, a ovdje je situacija takva da su projekti na stolu, samo čekaju realizaciju.

Na čemu se još trenutno radi kod Cuculića?

Osim kontinuiranog rada za Gavellu, trenutačno radimo na spomenutom projektu za Komižu, ali i na dva vina. Što se tiče mog angažmana s vinima, radim sa svakakvim klijentima, od velikih tvrtki kao što je Badel, neke Agrokorove vinarije, ali postoje i oni mali klijenti koji doslovno imaju 13 boca. Rad za te male je zapravo totalna zabava, radi se o Butique varijantama i to uvijek najviše volim. Osim toga, kad radite za puno klijenata vezanim za vina, to znači da uvijek ima boca vina u uredu.

Također snimamo i jedan kratki film. Riječ je o stop animaciji mene s Gavellinim plakatima. Film radi Luka Vucić, mladi dizajner. Vidio sam jednu njegovu stop animaciju koja izgleda odlično, pa sam ga pozvao da snimi mene s tih 15 plakata. Želio sam da mi to bude kao neka arhiva tog kontinuiranog rada. Vidjet ćemo još kako će to ispasti u postprodukciji, ali moglo bi biti super zanimljivo.

U nastavku pogledajte jo nekoliko radova Kod Cuculića, a više o njihovim projektima pogledajte ovdje