Što manje sebe ozbiljno shvatiš, bolje će ti biti u poslu!

Domaćoj javnosti Mauro Massarotto je najpoznatiji kao „tata Startasica novog milenija“, čovjek koji je zajedno sa svojim kreativnim timom uskrsnuo tenisice našeg djetinjstva, unio boje, šarenilo i suvremenost u posrnuli obućarski magnat Jugoslavije – Borovo. Doslovno i metaforički, no (nažalost) samo privremeno. Massarottov zagrebački dućan Sheriff&Cherry dugo je vremena bio jedini dašak berlinskog ili njujorškog street stylea u modno dosadnom Zagrebu.

Dućan je zatvoren prije dvije godine, priča sa Startasom naglo je stala, no to nije značio kraj Massarottove karijere, već upravo obrnuto. I to poglavice na međunarodnoj modnoj sceni.

Njegov istoimeni brend naočala – Sheriff&Cherry, polako, ali sigurno pronalazi svoje mjesto na svjetskom tržištu, a Massarotto je poslije Startasa, s još većim međunarodnim uspjehom, oživio talijanski brand Ellesse. U Barceloni je pokrenuo studio i shop Studiostore, radi na nekoliko kreativnih kolaboracija, sprema nove projekte, a u Zagrebu se ukratko ukazao povodom još jedne priče vezane za naočale.
Riječ je o nedavno otvorenom Ghetaldusovom Pop Up storeu, odnosno projektu rebrandinga Ghetaldusovih starih modela, na kojem je surađivao s dizajnericom Anamarijom Brkić – A’marie.

Massarotto uvijek priča u množini, ne samo iz razloga što jako puno projekata radi u suradnjama, već je lišen pretjeranog ega i respektira svoje suradnike i poslovne partnere pa si često zasluge za brojne projekte ne uzima sam. Za sebe kaže da nije modni dizajner niti produkt dizajner, već dizajner lifestylea. Intervju s njim teško je prenijeti na način na koji je on zaista vođen, jer energični i simpatični dizajner hrvatski jezik priča s primjesama istarskoga, ali i španjolskoga, talijanskoga i engleskoga.

Što nam je Mauro ispričao o poslu, karijeri, epilogu sa Startasicama, projektima na kojima trenutačno radi, uključujući i Ghetaldusovu Vintage kolekciju, zbog koje je kratko boravio u Zagrebu, pogledajte u nastavku:

„Već duže vrijeme surađujemo s tvornicom Ghetaldus i zadnjih godinu dana bio sam opsjednut starim kalupima i velikom znatiželjom što se sve tamo krije…Dok smo radili Ghetaldus Vintage kolekciju, izvukli smo njihove stare kalupe iz 60-ih, 70-ih i 80-ih i oživjeli ih i reinterpretirali. No htjeli smo da ostanu klasične i prepoznatljive. Dizajn smo radili A’marie i ja zajedno, a ja sam se malo više brinuo za kampanju, web i produkciju eventa otvaranja Pop Up storea, kao project manager.“

Svi njegovi projekti realizirani u Hrvatskoj, imali ili ne adekvatan medijski feedback, imaju dašak svjetskog, promišljenog i kompletnog. Tako je i s kampanjom za nove vintage naočale koja je produkcijski izvedena na najvišem nivou.  „Uvijek mislim da moraš kreirati pompu s razlogom. Svemu što radiš treba dati profesionalnu sofisticiranost: fotografijama, webom, videom, načinom predstavljanja. Ako se radi metodično, stvari mogu ispasti jako dobro. No čini mi se da se kod nas ne cijeni dodana vrijednost dizajna. Ne mislim da bi te trebali gađati lopatom punom novaca zbog toga, ali kao da do tih finalnih stvari nikome nije stalo. Osim toga, nije više stvar u tome da se nešto pokaže i oči otvore kužerima koji sve prate, sveprisutni su i „sve znaju,, nego svima ostalima. Imaš faktor realnosti gdje živiš i ljude koji na kraju kupuju te proizvode, to su krajnji korisnici.“

Izgleda da Massarottu dizajn naočala itekako leži. Njegov brend šarenih (i jeftinih) Sheriff&Cherry naočala upravo je predstavio treću kolekciju čija je kampanja snimljena u Indiji. Premda bi proces proizvodnje bio jeftiniji u inozemstvu, one se proizvode u Hrvatskoj, u Gheteldusovoj tvornici u Samoboru, a Massarotto ističe kako je kvalitetom izuzetno zadovoljan. Znači, imamo veoma uspješan domaći (izvozni dizajnerski) proizvod, a da toga možda nismo ni svjesni.

„Posao sa S&C je zbilja narastao. Imamo ozbiljnog agenta, jednu od najboljih buyerica na svijetu. Uz mene na projektu radi i moj prijatelj Mark Vassallo, kreativni direktor koji zaslužan i za kampanju u Indiji koju je snimao australski fotograf Kane Skennar.

Naočale prodajemo u preko 60 dućana po svijetu, od Dalekog istoka, preko Kine, Koreje do Amerike. U Grčkoj, gdje je ogromna kriza, naše naočale se prodaju u preko 20 najboljih butika po grčkim otocima.“

Massaroto mi objašnjava kako je cijena u Hrvatskoj za nekoliko desetaka eura manja negoli vani i bez obzira na očiti uspjeh brenda, ostaje prizeman i naglašava kako se sa Sheriff&Cherry ne žele „igrati“ velikih imena. „ Chanel i Vuitton mogu si dozvoliti da se zovu brendovi. Čim skineš s glave da si neki brend i da stvari moraju funkcionirati po nekim pravilima, bolje ćeš živjeti. Ja ne moram imati kolekciju i kampanju, moram samo raditi dobre stvari i pokazati ih.

Kada smo kretali s projektom Sheriff &Cherry, svi oko nas su vidjeli veliki biznis, ali mi smo odlučili da idemo polako. Nakon škole sa Startasicama sve želim da ide polakše i promišljenije, nije mi na kraj pameti bilo opet se staviti u kaos. Ne želim velike infrastrukture oko niti jednog projekta, da mogu odraditi što više stvari, da sam slobodniji i da mogu putovati.“

Upravo priča sa Startasom, odnosno njezin nikad ispričan epilog, najviše me zanimao. Nakon velikog uspjeha na domaćem, ali i stranom tržištu i svega što su sa oživljavanjem ovog branda Massarotto i ekipa postigli, pompa oko Startasica naglo je utihnula. Novih edicija popularnih tenisica nije bilo, uzorci Massarotovih tenisica neadekvatno su (bez autorovog angažmana i pristanka)  iskorišteni za neke druge proizvode Borova, a javnost objašnjenje gdje je zapelo s najoriginalnijim modnim „revivalom“ u Hrvata, nikada nije dobila.

No Mauro ističe kako mu nije cilj blatiti suradnju s Borovom i u negativnom kontekstu o njima izbjegava  govoriti, ali evidentna je njegova razočaranost  (ne)opstankom projekta koji se mogao pretvoriti u nešto zaista veliko.

„U jednom je trenutku posao sa Startasicama izrazito narastao, postigli smo golemi interes, tenisice smo prodavali u 250 trgovina širom svijeta. Prodalo se oko 50.000 pari, ali se potom dogodilo par tipičnih balkanskih scenarija. Hrpa negativnih raspleta, nezainteresiranost i neznanje…koje je bolje ne spominjati. Svaki odlazak u Vukovar bio je borba.“

Mauro ističe kako su cijeli posao oko Startasica odradili sami, čak i segmente koje nisu imali veze samo s dizajnom i kampanjom. „Dovoljno je reći da Startas, do trenutka dok mi nismo ušli u priču, nije niti imao vektorizirani logo. Što više treba dodati?“

Zanimalo me kako je uopće došlo do prve suradnje, prije „planetarnog uspjeha“? „Pisao sam Borovu da hoću napraviti kožne startasice s mašnom. To se razvilo čitavu kolekciju koja je postigla ogroman uspjeh, sve od nule. Za prve sajmove smo išli u minuse na računima, posudili lovu od staraca, ali isplatilo se. Tamo smo bili najveća sirotinja, a naši su štandovi uvijek bili prepuni ljudi, kao da je tulum. Mislim da su nas svi ostali izlagači mrzili. Napravili smo ogroman „research“ oko glazbe, arhitekture, dizajna i estetike toga doba YU novog vala i cijela ekipa koja je radila na projektu je bila „u tom filmu“.

Bili smo svježi i zanimljivi, imali smo originalan imidž i bezobraznost. Kampanja koju je fotkala Bruna Kazinoti izgledala je malo ciganski (u pozitivnom smislu), ali takvi smo bili, u usporedbi s ostalima. Meni je to bio prvi put da sam se susreo s nekim stvarima i da sam osjetio tu nostalgiju za neka, barem iz moje perspektive, bolja estetska vremena i bio ponosan odakle sam i shvatio više stvari o sebi. Na kraju su o Startasicama pisali New York Times, Monocle, Dazed and Confused, Teen Vouge…“

Bez obzira na peripetije oko projekta Startas, Massarotto nije rekao „NE“ suradnjama u Hrvatskoj, a nakon Startasa je uslijedila gomila novog posla pa na scenarij (ne)uspjeha projekta s Borovom gleda kao nešto što mu je otvorilo vrata za brojne druge projekte. Jedan od tih „drugih“ projekata bilo je ponovno jedno uskrsnuće, velikog talijanskog branda Ellesse:

„Za Ellesse smo odradili četiri heritage kolekcije, a radio sam i čitavu kreativu za Pentland (vlasnika branda), što je jedan od najvećih proizvođača cipela na svijetu. Kod Ellessea smo također odradili puno researcha prije same kolekcije, taj dio mi je uvijek najzanimljiviji. Ellesse je u dvije godine od nule došao do 3 milijuna eura prometa, na 12 tržišta.“

No internacionalne suradnje ni tu nisu stale, dapače. Mauro je početkom godineu Barceloni s prijateljicom i poslovnom partnericom Lafede (Federica Sandretti) otvorio Studiostore, radni studio i shop u kojem, osim nekih vlastitih brandova i proizvoda, realiziraju i planiraju različita događanja, kolaboracije, evente.

U recesiji pogođenoj državi uspjeli su pronaći veliki prostor na izvrsnoj lokaciji, što mora bit preduvjet za uspjeh: „Imamo prostor od 400 kvadrata na dvije etaže u centru grada, ispred Muzeja čokolade, u jako zanimljivoj ulici pokraj jedne od najboljih barcelonskih knjižnica Mutt. Prije 5 godina nema šanse da bi mogli platiti takav prostor, niti iznajmiti, sada je to moguće. Koristimo ga kao studio, shop in shop, iznajmljujemo  ga eventima, surađujemo s ekipom iz Woofa… Fede sve skupa vodi i više je angažirana oko njenog studija, ja radim art direkciju, razvoj proizvoda i kolaboracija koje radimo za nas shop.

Cilj nam je proizvoditi što više naših stvari i raditi suradnje s pozvanim autorima. Čitav projekt ima dosta potencijala, ali isto idemo polako i uhodavamo se. Tamo možemo testirati  tržište naših proizvoda, a meni je sve skupa razlog više da svakih par mjeseci moram u Barcelonu na par tjedana.“

Neke od kolaboracija čije rezultate možete vidjeti u Studiostoreu i njihovoj Facebook stranici, plod su suradnje s nekim domaćim imenima, što samo nastavlja priču Massarottovog nastojanja da domaće kreativne snage uključi u svoje internacionalne projekte i dovoljno govori o njegovom talentu da (prije ostalih) „namiriše“ talent: „Surađivali smo s Mironom Milićem, Eshom iz Tuzle… Ima jako puno ljudi u Hrvatskoj s kojima volim raditi i promovirati ih. Oduvijek to radimo.

Baš sam neki dan razgovarao s prijateljicom i sjetili smo se s kime smo surađivali 2006., kada smo otvorili zagrebački Sheriff&Cherry. Cijeli glavni zid na gornjem katu oslikao je Zlatan Vehabović, a kat dolje tada je radio Filjio, odnosno Bruno Pogačnik. Njegove radove smo našli na cesti i pozvali ga da surađujemo. To je stvarno bio vizionarski moment prije šest godina, uzeti njih dvoje. I ne samo iz razloga što su do danas postigli na našoj umjetničkoj sceni, nego što još mogu napraviti.

Mislim da uvijek treba imati „nos“ za takve stvari i za posao. Ne moraš biti najbolji dizajner na svijetu, moraš imati viziju što točno hoćeš i odraditi to u pravo vrijeme.“

U razgovoru o projektima razbacanim uzduž i poprijeko kugle zemaljske, ne možete ne pitati kakav je financijski aspekt Maurovog posla i može li se od toga dobro živjeti?: „Ono što mi je najvažnije, jest da imam slobodu da mogu raditi što hoću i kada hoću. Imamo periode kada možemo zaraditi puno novca, nekada i malo manje i radimo projekte koji nisu za lovu, no naravno da nam je jako važno da se stvari prodaju. Jedan moj prijatelj je rekao, „ne želimo biti slavni, želimo biti bogati“.

Čini mi se da smo malo sazreli i nije nam cilj više doći samo do „cool“ ekipe, to mi je postalo nezanimljivo. Ako hoćeš bilo koji pravi posao, pogotovo u ova krizna vremena, moraš privući drugačiju publiku, kod kojih se možda manje osjeća kriza. Ali eto, mogu reći da sam  sretan i volim kako živim, da puno putujem i imam dovoljno za neke bitne stvari u životu.“

U razgovoru s osobom kojoj je polje djelovanja puno češće fokusirano izvan matične zemlje, teško se ne osvrnuti na situaciju u Hrvatskoj i uvjete rada, karijere i napretka ovdje. „Čini mi se da se tu svi uvijek žale, a ništa na poduzimaju da se to promijeni. No česte frustracije su mi razumljive, jer sposobni ljudi koji dobro rade, rade za agencije, za klijente napitaka, jogurta i sličnih firmi, za one koji ništa ne razumiju. Za ljude koji su nakon nekog školovanja dobili prilike biti „kraljevi“, „bogovi“, odlučuju i miješaju se u boje, dizajn…

Ljudi iz marketinga ili još bolje manageri iz velikih firmi misle da sve znaju, ali neke poslove ne možeš znati. To nije njihov posao, neka razmišljaju o promociji koja pomaže prodaji (haha)… ako te boli zub ideš zubaru! (haha). Stefano Pilati, u intervju za Vice magazine, prije napuštanja YSL-a rekao je „da su ljudi iz Danonea ušli u modu“ i to je slično, ali na drugoj razini.”

Maura nije bilo lako uživo sresti za intervju, iz svega ispričanog, nije ni čudo. Intervju smo dogovarali neko vrijeme, baš iz razloga jer smo ga htjeli voditi uživo, u Zagrebu. Nakon Australije, SAD-a i Barcelone, konačno smo ga uhvatili u Zagrebu. S ovako suludim poslovnim ritmom zanimalo me što Mauro doživljava kao dom?

„Domom definitivno zovem Rovinj. Kada sam u Hrvatskoj baza mi je Rovinj. Tamo je život  mirniji nego u Zagrebu. Volim Istru, ono; nono, nona, gradele, srdele, bicikl, barkica, obitelj. Tamo stvarno uživam. I kad sam bilo gdje vani, u Australiji, New Yorku… uhvatim se kako samo razmišljam o Rovinju.

Mauro konstantno radi na više projekata pa odgovor na pitanje „Na čemu radiš sada?“ nije kratak i jasan. O trenutačnim poslovnim preokupacijama izvan Hrvatske kaže: „Uvijek sam u gužvi. Preko zime sam bio u Australiji, već drugu godinu za redom izbjegavši zimu i puno se bolje osjećam. Na početku godine sam više od mjesec dana  proveo radno u Los Angelesu. Tamo sam radio nešto što nema veze s našim streetwearom. Radili smo pripremu za pokretanje jednoga high end brenda donjeg rublja, s ekipom koja radi i za licence Louboutina.

Uvijek je zanimljivo vidjeti nove stvari, naučiti nešto drugačije, što te potakne da promišljaš. Super je bilo doživjeti radnu Ameriku, radni ritam. Onda vidiš kako je tamo sve puno lakše jer je sve dostupno. Treba li ti neko dugme, imaš 3 ulice pune dugmeta. Stvari koje inače moraš personalizirati, tamo sve već postoje.
Osim toga, radimo na projektu s jednom firmom iz Slovenije, bit će jako zanimljivo i dosta veliko, ali o tome nekom drugom prilikom.“

Iz velikog intervjua, koji nije bilo lako skratiti, za kraj samo još jedna Maurova „mudrost“: „Uvjeren sam, što manje sebe ozbiljno shvatiš, bolje će ti biti u poslu. Treba se puno smijati sam sa sobom. Sve je stvar iskustva. Svi mi činimo greške, ali tu smo da ih ne ponavljamo.“