U industriji dizajna nedovoljno je žena!

O seminaru „Mjesta za stolac“ koji je početkom tjedna održan u hotelu Esplanade pisali smo ovdje, ujedno najavivši intervju s jednom od predavačica sa seminara, Annom Lombardi, talijanskom dizajnericom i menadžericom dizajna. Lombardi je u dizajnu već tridesetak godina, jednako angažirana njegovom teorijom i praksom. Nakon studija u Milanu, praksu je stekla radeći za Alessandra Mendinu, a potom se školovala u Londonu te je otvorila vlastiti ured u Udinama 1998. Njezina praksa usmjerena je u razvijanje strategija za kvalitetniju prezentaciju brendova industrijskog dizajna, organizirala je mnoštvo radionica na temu senzibilizacije društva za dizajn, pokrenula nagradu ONLY FOR WOMEN, internacionalnu nagradu za žene u dizajnu. Trenutačno je savjetnica pri Agenciji za tradiciju i razvoj dizajna stolica te predaje kolegij Dizajn na Sveučilištu u Trstu. Što nam je Lombardi ispričala o svom radu, promišljanjima te dizajnu u Italiji pogledajte u nastavku.

Bavite se približavanjem značaja i važnosti dizajna javnosti, koliko je lako ili teško to prakticirati u Italiji i što podrazumijeva vaš rad?
Italija je oduvijek bila zemlja umjetnosti i moram priznati da je zbog tog aspekta puno lakše senzibilizirati javnost o umjetnosti i dizajnu u industriji. Osim toga, kao glavni razlog zašto je Italija znatno povezana s dizajnom smatram činjenicu da se u posljednjih šezdesetak godina dizajnu dogodio ogroman napredak. Najveće zasluge za to preuzimaju male tvornice, koje broje maksimalno tridesetak zaposlenih što im omogućuje relativno niske troškove, a istovremeno su im produktivnost, fleksibilnost i mogućnost eksperimentiranja na visokom nivou. No talijanske tvornice još uvijek nisu  u potpunosti prigrlile način rada koji uključuje neminovan angažman dizajnera, na taj način radi tek nekolicina njih. Potrebna je dodatna edukacija i orijentacija na dizajn. Potrebna je institucionalizacija nacionalnog tijela koje može pomoći da dizajn postane još poznatiji i prisutniji u javnosti. Između ostalog, rezultat toga bila bi i činjenica da tvornica može izabrati dizajnera, doznati sva praktična pitanja, na koja u sadašnjim scenarijima nemaju odgovore. Moja misija je njihovo međusobno spajanje.

Kakva je trenutačno situacija s dizajnom u Italiji?
Čak i u Italiji, koju mnogi percipiraju kao dizajnersku velesilu, mladom dizajneru zbog krize i ekonomskih neprilika nije lako raditi, pa mnogi dizajneri odlaze u Kinu, Koreju ili SAD u potrazi za poslom. To je čest slučaj. Zato i smatram da je naša prisutnost kao zagovornika dizajna važna, da se poveća obujam posla i dizajn prihvati kao izuzetno važan i dobar izvozni proizvod, jednako kao bilo koje drugo (talijansko) dobro. Javnost tih činjenica još nije dovoljno svjesna…

Hrvatski dizajneri, ali  i njihovi europski kolege,  „Salone di mobile“ u Milanu doživljavaju kao najveću priliku promocije; kakva je percepcija Milanskog tjedna dizajna u Italiji i što on za vas znači?
Event u Milanu zasigurno je, uz londonski i bečki tjedan dizajna, najvažnija manifestacija ovakve vrste u Europi i neosporno je važno da se razvija. Nema talijanskog dizajnera koji to neće reći. Napredak manifestacije u posljednjih par godina izuzetno je važan i pohvalan, osobito u kontekstu promocije dizajna u Italiji te talijanskog dizajna svijetu. Milano, uvjetno govoreći, apsolutno jest središte talijanskog dizajna, postoji znatan broj tvornica u okoloci Milana. No također, važno je naglasiti da je industrija ovakve vrste u Italiji rasprostranjena uzduž cijele države, u Friuliju postoji itekako velika koncentracija, zatim uokolo Torina, nadalje Marche kao centra kuhinjske industrije…  Milano također ima veliki intenzitet publicistike, puno je magazina i časopisa o dizajnu, odnosno njihovih redakcija i izdavačkih kuća, locirano u Milanu ili njegovoj okolici što daje na važnosti u pozicioniranju grada kao središte dizajna i orijentiranja grada i njegovih stanovnika te posjetitelja na dizajn.

Kako biste vi, kao stručnjakinja u dizajnu i predavačica na sveučilištu u Trstu, u današnje vrijeme definirali pojam „inovativnost“?
Smatram da dizajn mora hvatati duh suvremenosti. To bi bio najvažniji segment definicije. Treba biti svjestan istraživanja i napretka. Veoma su bitni materijali, ne samo materijali kao materijali, već način na koji se oni koriste, sve njihove karakteristike. Također, neizbježni su ekološki aspekti, održivost i promišljanje ciklusa uporabe i potrošnje nekog materijala. Nadalje, potrebno je eksperimentirati s novim materijalima, iskorištavati mogućnosti tehnološkog napretka u dizajnu kroz dekontekstualizaciju, upotrijebiti određeni materijal u nekim drugim okolnostima i scenarijima. Za mene su sve nabrojeno načini interpretacije suvremenosti u dizajnu. Estetika nije toliko važna, ona bi trebala doći tek nakon nekoliko prethodno osiguranih koraka promišljanja i rada.

Koje je vaše viđenje suvremenosti u tehničkom smislu, kroz primjenu 3D modeliranja i brojnih inovacija koje zamjenjuju neke karakteristične i potrebne elemente dizajna, promišljanja proizvoda, skice, modele i sl.?
Izvrsnost na kompjutoru trebala bi biti praćena itekako dobrim crtačkim sposobnostima te mogućnošću rada na stvarnom 3D modelu – maketi. Od svojih suradnika, ali i studenata, očekujem da sve navedene aspekte prakticiraju i shvaćaju. U dizajnu je neminovno razumijevanje trodimenzionalnosti i autor mora znati tako razmišljati i moći „na papir“ prenijeti svoju viziju.

Jedna ste od utemeljiteljica priznanja ONLY FOR WOMEN, internacionalne nagrade za žene u dizajnu, koja se dodjeljuje već treću godinu, recite nam nešto o tome?
Radi se o vrlo novom projektu, koji ima bijenalni intenzitet. Projekt je nastao u suradnji s Area Declic, a  prati ga izuzetno dobar feedback, već smo prve godine imali 400 prijava. Još jedna važna stvar na kojoj smo inzistirali je da se makar jedan od objekata koji budu izabrani i proizvede. Ideja je nastala iz razloga što smatram da treba konstantno propitivati udio žena u industriji, ne samo na polju dizajnera, već i u tvornicama i na istaknutim pozicijama u struci. Fakultetski odnosi broje uglavnom jednaki broj žena i muškaraca dizajnera, no taj se broj kasnije u poslu smanjuje nauštrb žena. Na ovaj sam način željela potaknuti i ohrabriti žene u industriji dizajna, ali ne samo to. Istovremeno mi je zanimljivo proučavanje postoji li potpis i senzibilitet u radovima za koji ćemo, nakon nekoliko godina dodjeljivanja nagrade, moći prepoznati kao tipično ženski – neka vrsta ženske estetike u produkt dizajnu i dizajnu stolica.