Arhitektura BIG-a idealna za parkour
Na zadnjem ZagrebDoxu prikazan je film ”Moje mjesto za igru” (My Playground) danskog umjetnika i dizajnera Kaspara Astrupa Schrödera, posvećen parkouru, vještini brzog i efikasnog kretanja kroz prostor. Ako ne znate o čemu se radi, to je fizička, svojevrsna sportska disciplina u kojoj se u brzom kretanju kroz urbani, izgrađeni okoliš koriste neki elementi gimnastike.
Tamo gdje ljudi svakodnevno hodaju ne obraćajući pažnju na ono što ih okružuje, “traceuri” (naziv za one koji prakticiraju parkour) se kreću elegantno i u ”akrobatskom” trku savladavaju prepreke – što ih je više, to je zanimljivije. Preskaču visoke ograde, skaču sa stupova na stupove, uvijaju se oko rukohvata, penju se preko zidova, a ponekad skaču i s krovova na krovove. Cijeli gradski prostor doživljavaju kao veliko igralište i koriste ga drugačije nego što je uobičajeno, pogotovo površine poput zidova i ograda. Ne mogu prostor fizički mijenjati, ali mogu percepciju urbanog prostora i način na koji se njime kreću, kako kažu. Parkour zapravo oduvijek postoji, to je ono što radimo dok smo djeca – penjemo se, skačemo, vrtimo.. i onda s odrastanjem prestajemo. A traceuri nastavljaju i dalje, i ako su dobro uvježbani, njihova vještina može izgledati fantastično atraktivno.
*Preview filma ”My Playground” u kojem Bjakre Ingels i danski tim traceura govore o povezanosti parkoura i arhitekture
Danski tim traceura JiYo svoje je idealno vježbalište našao u stambenim zgradama BIG-a u Kopenhagenu, u Ørestadu, rubnoj zoni grada gdje je do prije desetak godina bila tek pustopoljina. Zgrada Mountain Dwellings se pokazala izvanredno pogodnom za njih pa se u hipu kreću kaskadnim balkonima ili višeetažnom garažom. Arhitekt Bjarke Ingels, osnivač BIG-a, zainteresirao se za njihovo viđenje arhitekture pa ih je pustio da vježbaju na danskom paviljonu za Expo u Kini dok se još gradio. Dok parkour nailazi na punu potporu gradskih vlasti u Kopenhagenu, pa su ih čak angažirali da projektiraju najveći svjetski park za vježbanje, traceuri ne nailaze uvijek na razumijevanje. U Japanu ih gnjavi policija, na primjer, a ljudi ih često doživljavaju kao adrenalinom nabijene klince koji uživaju u opasnosti, mada oni sami inzistiraju na sigurnosti i međusobno se ne natječu.
Parkour je usavršen u Francuskoj. Krenulo je od Davida Bellea kojeg je obučavao otac koji je bio u specijalnoj vatrogasnoj postrojbi, potom je on znanje od borilačkih vještina i gimnastike nadogradio i proširio dalje.
Parkour već nekoliko godina ima i svoje poklonike u Hrvatskoj. Jedan od njih je Igor Jurić, poznat kao Druid, koji nam kaže da parkour uopće nije opasan, dapače, tvrdi da je nogomet opasniji od toga i smatra da bi vještine parkoura dobro došle u svakoj profesiji koja je u hitnim situacijama zadužena za pružanje pomoći, kao što su vatrogasci, bolničari ili policajci, jer bi tako brže došli do unesrećenih. U početku policija nije baš znala kako ih tretirati, no Druid kaže da su se sada već navikli pa ih ne ometaju dok vježbaju. U Zagrebu su najčešća vježbališta plato na Savici, Ksaver, prolazi prepuni ograda kod Fakulteta strojarstva i brodogradnje… Procjenjuje da se petstotinjak ljudi bavi parkourom, a osim Zagreba, scena je razvijena i u Osijeku i Karlovcu. Jednom godišnje organiziraju zajedničko vježbanje pa se kreću cijelim gradom. Osnovali su i udrugu “Parkour Hrvatska” kako bi se lakše okupljali, a svi oni koje zanima parkour, mogu s njima stupiti u kontakt preko web stranice parkour.hr.
