Cvjetni trg treba novu česmu

“Stavljanje u funkciju i redizajn česme svakako bi doprinijelo ambijentalnosti Cvjetnog trga. Od tog trga ne treba odustajati.”

Silva Kalčić

Cvjetni trg danas je jedan od uvjerljivo najružnijih i – u negativnom smislu – najeksploatiranijih zagrebačkih trgova. Historijat destrukcije tog za Zagreb izuzetno bitnog prostora započeo je “obnovom” 1995. koja je rezultirala teškom devastacijom pod izlikom poboljšanja. Odgovornost za taj čin nije (samo) na arhitektima, već na žiriju natječaja i ponajviše gradskim stručnim službama.

Taj je trg i dokaz o propasti kompetencija, a ta propast u određenom segmentu traje i sve do danas ( očemu smo pisali ovdje). Naime, s nizom sličnih slučajeva koji su uslijedili u godinama kasnije, upravo je Cvjetni trg označio i početak onoga što se može nazvati zagrebačkom krizom trgova budući da je niz onih koji su po istome modelu obnove ili teško devastirani ili lošim ili slabim rješenjima zakinuti za svoj potencijal koji bi dotaknuo barem korektno, ako već ne i vrhunsko oblikovanje iz kojeg proizlazi i ovisi društvenost i urbanitet. U svim tim slučajevima velik je dio problema u nerazumijevanju problematike grada općenito.

Kontroverzna intervencija na Cvjetnom 1995. godine donijela je, međutim, dvije programske točke koje su dobre i to unatoč tome što obje u svom izvedbenom dijelu traže  korekcije. Prva je uvođenje velike javne klupe uz ogradu crkve, a druga postavljanje česme.

U slučaju klupe nesretna je okolnost što je izborom materijala onemogućeno njeno korištenje u svim godišnjim dobima. Mramor je, naime, prehladan i uopće loš odabir materijala za klupu.

Dodatni i naglašeni problem je i prostačka uzurpacija javnog prostora neposredno ispred klupe i to u njenoj punoj dužini, a koji se opetovano i uz punu podršku nadležnih gradskih službi događa tako da se klupa potpuno blokira i time efektivno dokida ( o čemu smo pisali ovdje).

Zadnji i recentni takav slučaj iznjedrio je čak i kuću koja je na trgu izgrađena da bi se “poboljšala gastro ponuda” što je vrhunac cinizma onih koji stoje iza devastacije (više ovdje i ovdje) , a jedini interes imaju u vlastitom profitu na štetu svih drugih. Sada je veći prioritet od poboljšanja klupe njeno spašavanje kako bi uvijek bila dostupna svima koji žele (besplatno) sjesti.

Druga spomenuta točka koja je došla sa spornom intervencijom 1995. godine je nova česma koja je zamijenila do tada na trgu prisutnog i vrlo popularnog Franceka koji nije zadovoljavao nužne standarde za laku i praktičnu konzumaciju vode. Tu je pumpu na lokaciji više uvjetovala tamošnja cvjećarska djelatnost nego što je konzumacija vode uopće prepoznata kao potreba i urbani standard za najuže središte grada.

Foto: Saša Šimpraga

Međutim, zbog izrazito lošeg, pa i amaterskog oblikovanja, ali i činjenice da nikad nije ni radila, nova česma nije omogućila ništa više od onoga što je nudio Francek pa je ta intervencija značila (jedan od) neuspjeha budući da je potpuno nepraktična i prilagođena tek kako bi cvjećari mogli točiti vodu u kante.

Utoliko je i više nego poželjno težiti posve novom rješenju česme koja bi omogućila da se iz nje komotno pije i to za sve dobne skupine, ali i za životinje, a pritom zadržala i mogućnost točenja za potrebe cvjećara. Nova bi se česma mogla nalaziti na istoj lokaciji kao postojeća.

Godine 2012., prilikom novog opločenja i sitnih izmjena na Cvjetnom koje nisu odgovarale ni na jedan stvarni problem trga, platforma 1POSTOZAGRAD prvi je put službeno predložila da se sporna česma zamijeni novom i primjerenijom budući da sadašnje rješenje ne funkcionira.

Jedna od temeljnih karakteristika grada je njegova stalna mijena. Tome se pridodati može i to da je “ljepota stvari u tome da prestaju”, pa tako i one loše. U slučaju česme na Cvjetnom, koja je baš po svim parametrima totalni promašaj: od toga da je nepraktična i time neupotrebljiva, do toga da je u osnovi i izuzetno ružna, upravo bi neko novo rješenje moglo biti jedno od polazišta za vraćanje Cvjetnog trga ulozi trga, a ne velike terase.

Osim promjene organizacije i načina upravljanja plohom trga, u promišljanju prostora neposredno oko postojeće česme, ali i trga općenito, svakako je uputno naći neko drugo rješenje od sadašnjih cvjećarskih kioska koji osim blokiranja logičnih pješačkih pravaca, blokiraju i samu česmu koja treba biti vidljivija i dostupnija.

Ti su kiosci rezultat improvizacije s obzirom na promašaj natječajnog rada i rješenje koje je tada izvedeno pa vrlo brzo uklonjeno budući da je izazvalo sablazan javnosti nakon čega su uvedene izmjene kao privremena i po trg štetna intervencija koja je ostala do danas.

Sama česma jest dobro pozicionirana i pod uvjetom da se postavi nova i funkcionalna, a uz to riješi pitanje neprimjerenih kioska, ona bi funkcionirala i kao punkt za sastajanje, a trg prodisao.

U kontekstu zagovarane potrebe mreže javnih česmi po čitavom gradu i neupitne potrebe standardiziranog zagrebačkog modela koji bi se primjenjivao na niz lokacija, određeni gradski ambijenti ne bi nužno trebali posezati za takvim rješenjem, već mogućnosti tražiti u pojedinim autorskim projektima koji će doprinijeti raznolikosti, identitetu i kvaliteti javnog prostora. Jedan od takvih slučajeva mogao bi biti upravo Cvjetni trg i njegova nova česma.

Utoliko eventualna i poželjna odluka o promjeni česme otvara i pitanje kakva bi ona točno trebala biti: od toga hoće li odgovoriti na sve suvremene zahtjeve do toga tko će je i kako oblikovati. Sadašnje oblikovanje Cvjetnog trga je autorski projekt i ta činjenica bi nalagala da sami autori ponude novo rješenje (samo jedan od dvojice je još živ).

No, budući da se radi o izrazito neuspješnom projektu, a u slučaju česme i amaterskom promišljanju njene uloge, suautora je uputno izbjegavati. Bilo bi i manje prihvatljivo posegnuti za direktnom narudžbom općenito jer bi to značilo propuštenu priliku za sve one ideje koje natječaj može iznjedriti, a na natječaj bi se mogao odazvati i suator trga ako to želi.

Mikro-zadatak oblikovanja nove česme jest izazov, kako za gradsku upravu koja je katastrofalnim upravljanjem trgom taj javni prostor svela na urbano smetlište, do projektantskog izazova za same autore prijedloga.

Pravedni, a za najbolje rješenje i najuputniji način bilo bi raspisivanje mini javnog natječaja za taj specifični element koji se nalazi na tako važnom mjestu u središtu grada. Takav natječaj ne bi predstavljao problem za Grad, ni financijski ni organizacijski, a u svom malom mjerilu lakše bi ponudio i isprobao alternativne načine dosadašnjem pristupu: od toga da se program postavi inkluzivno, preko toga da se pristupa interdisciplinarno, do toga da se procedura demokratizira kroz građansku participaciju u određenim fazama natječaja.

Jedan od modela mogao bi biti odabir tri rješenja koja bi odabrao stručni žiri, nakon čega bi se prijedlozi predstavili javnosti i otvorili za sugestije i kritike te uključivali razdoblje eventualnih korekcija, a tek nakon toga bi uslijedio javni odabir rješenja koja će se izvesti.

Za takav pristup prvo je potrebno osvijestiti i prihvatiti da je ono što imamo sad – loše, odnosno da bi stvari mogle i trebale biti drugačije. Zagreb svakako može i treba najbolje moguće rješenje.

Službenog imena Trg Petra Preradovića, Cvjetni trg jedan je od markatora društvenog pada koji smo doživjeli, a koji se kirurški precizno manifestira u prostoru i to kroz oblikovanje, organizaciju i načine njegovog upravljanja i upotrebe. Nova česma jedan je od zahvata koji bi mogli označiti početak kraja takve prakse.

Sve ostale intervjue, tekstove i aktivnosti nastale u okviru projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) na temu vode i javnog prostora pronađite ovdje.