Pompozno, blisko kiču i nedovoljno snažno

Godine 2011. objavljena je monografija Zlatka Jurića i Ane Vukadin “Zgrada Željpoha u Zagrebu: rasprave o arhitektonskoj interpolaciji” – osam godina nakon natječaja za novu zgradu Muzičke akademije koja će je zamijeniti i otprilike godinu dana prije nego li izvođač ustvrdi da je zaštićena konstrukcija dotrajala i da je treba srušiti i zamijeniti novom, identičnom, o čemu smo pisali ovdje. Iscrpni i dosljedno interpretirani prilozi polemici, koja se oko te parcele vodi od kada je tamo zamišljena prva kuća, nisu mogli utjecati na natječaj proveden 2003. godine za novu zgradu potpuno drugačije namjene te njezinu dogradnju. Kraj je 2013. godine, izvedba se (napokon) primiče kraju, a rasprava iz naslova monografije očito će se nastaviti.

Nježna i diskretna, a opet revolucionarna inicijalna zamisao zgrade Grafike arhitekta Stanka Fabrisa iz 1957. godine evoluirala je u slično suptilan projekt Željpoha (kasnije Ferimporta) koji su pak temeljito porekli prvo uvjeti građenja, pa izvedba pa neodržavanje, čime je postala najkontroverznija interpolacija u zagrebačkom gradskom centru. Suvremena interpretacija Milana Šosteriča, iako nesumnjivo hommage velikom Fabrisu u nizu projektantskih detalja, opet, mišljenja smo, nije sasvim poštovala srž originalnog autorskog koncepta: nova je zgrada pompozna, nametljiva (što se, nota bene, govorilo i za originalan projekt), a opet nedovoljno snažna.
Treba reći da bi svaka kuća na tom i takvom mjestu (em je dio kulturno-povijesne cjeline Zelene potkove, em je uglovnica) bila predmetom trajne rasprave i da je oko ovog Šosteričevog projekta postignut zapravo zavidan stručni konsenzus. Treba reći i da je nategnuta ideja da se baš tamo preseli Muzička akademija od početka uvjetovala niz arhitektonskih i građevinskih postupaka koji su, uz ostalo, u konačnici zgradu poskupili na više od 200 milijuna kuna, a svaka je ideja nužno izašla iz kompromisa.

Jednako kao što je Fabrisu u njegovo vrijeme bila onemogućena izvedba “kristalne kocke vedrine” (Snješka Knežević) – zanimljivo je da je upravo osporavana zgrada potaknula osnivanje Zavoda za zaštitu spomenika kulture koji je onda već 1962. godine kao urbanističku cjelinu zaštitio čitav Donji grad – tako je i nova kuća bila opterećena nizom ograničenja kojima je Šosterič, izgleda, uz to što je temeljne sadržaje Akademije smjestio u novu zgradu iza postojeće, pokušao doskočiti likovnim intervencijama, pa su tako portal i obrada fasade pravdani analogijom s Piceljevim grafikama, a prijedlozi povratka na približno izvornu poziciju Kožarićevog Sunca i piramidalna igla bili su, valjda, neki prostor slobode projektanta. No, mjesto gdje se likovnost opasno približila kiču je nadgrađena, ustalasala forma koju je jako hrabro zvati reinterpretacijom Fabrisove ideje. Da, Fabris je zamislio valovitu formu sličnu onoj na kultnoj stambenoj zgradi u Vukovarskoj, ali osuvremenjivanje visoke moderne ne bi smjelo svoditi na “ovojnicu, LED diode, rotaciju boja i 3D program”. Iako sam Šosterič kaže da je zamišljeni kolorit u funkciji neutralizacije velikog volumena – nadgradnja čini otprilike trećinu ukupne visine i iako je uvučena, značajno mijenja proporcije zgrade i vizuru trga – a realizacija same rasvjete još je uvijek neizvjesna, bit zaštićene Fabrisove konstrukcije je upravo čistoća tlocrta i presjeka, s čime je ovakvo nadgrađe u krajnjoj kontradikciji. Možemo onda možda govoriti o interpoliranju u interpolaciju i opet nastaviti polemiku na tragu metoda – faksimila, prilagođavanja, naglašavanja i kontrasta – kako ih je postavio Ivo Maroević: opet bi vjerojatno bilo i zagovaratelja faksimila originalnog Fabrisovog projekta i onih koji bi na tom mjestu sasvim novu zgradu ili park, do onih koji podržavaju ovu verziju kuće – dakle, popričajmo.

Osim što će se nakon niza desetljeća napokon riješiti praktičan problem smještaja Muzičke akademije, ovaj bi nam primjer trebao poslužiti za sve buduće valorizacije zagrebačkog centra i sve najavljene ili natuknute interpolacije u postojeću blokovsku strukturu. Uz Varšavsku, gdje je blok potpuno negiran (i u dobroj mjeri uništen, zajedno s trgom i ulicom), ova je kuća temeljna realizacija putem koje se može tumačiti što i kako u Donjem gradu zapravo treba štititi. Uz nedavno urušen Paromlin, krajnje je vrijeme da se otvori nova kvalificirana i interdisciplinarna diskusija te da se preispitaju stavovi i djelovanje Gradskog zavoda za zaštitu kulture i prirode. Da parafraziramo Kriera, grad je i specifičan didaktički instrument, “a prošlost, sadašnjost i budućnost trebaju biti aktivni unutar duha kao kontinuum. Ukoliko nisu, artefakti koje gradimo neće imati vremensku dubinu niti asocijativnu perspektivu… današnjica postaje emotivno nedostupna, bez vremenske dimenzije.”

Fotografije: arhiva, Barbara Matejčić