Čemu služi Hrvatski muzej arhitekture?

Kada ste zadnji put bili u Hrvatskom muzeju arhitekture?
(foto gore: Roberto Orlić, CROPIX; dolje: HAZU)

“Prostorije muzeja trebalo bi češće koristiti za izložbe i druga zbivanja i približiti ih javnosti”, kaže voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture akademik Andrija Mutnjaković 2011. godine i predlaže “da se nastavi, zajedno s Komorom arhitekata i Udruženjem arhitekata Hrvatske, akcija predavanja “Arhitekti govore”; mogu se priređivati izložbe praćene publikacijama koje se potom mogu slati po cijelome svijetu, a nama bi ostali CD-i i tako bi se prikupio fond digitalno obrađenih radova, kao živa arhiva; za arhitekte bi to bilo vrlo dobro, jer bi tako prikupili bodove koji su im potrebni za profesionalno napredovanje…” Gotovo tri godine kasnije možemo se ponovno zapitati zašto je ta institucija sa sjedištem u Zagrebu, na “Parnasu hrvatske moderne” (Krešimir Galović), osnovana 1995. godine pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, toliko zatvorena, ne samo prema široj već i stručnoj javnosti, kada je očito da postoji glad za upoznavanjem hrvatske arhitektonske baštine, ali i praktična potreba pristupa arhivskoj građi svih onih koji teže napredovanju u znanosti.

Muzej ima vrijednu darovanu građu koja se u pravilu ne izlaže niti je jednostavno dostupna istraživačima: Skica arhitekta Ive Radića također je u arhivi Muzeja

Izložbe su rijetke – u sve ove godine bilo je svega osamdesetak izložbenih programa u čijoj je realizaciji sudjelovao Muzej, često gostujućih i ne osobito atraktivnih, a nisu se svi ni odvili u matičnoj zgradi – broj posjetitelja posljednjih desetak godina kreće se u prosjeku oko 2600 godišnje. Za usporedbu, samo je izložbu Nedovršene modernizacije u petnaestak dana ove godine u Gliptoteci u Zagrebu (također HAZU) posjetilo 1800 građana. S druge strane, Muzej posjeduje izuzetno vrijednu darovanu građu (do sada prikupljeno 47 osobnih arhivskih fondova hrvatskih arhitekata) koju u pravilu ne izlaže, nema stalnog postava (prije više godina spomenuta je mogućnost da se smjesti u Muzej suvremene umjetnosti, no od toga se, izgleda, odustalo), a ipak ravnateljica Dubravka Kisić ističe da Muzej “osigurava stručnu i znanstvenu obradu, pohranu, čuvanje, javnu dostupnost i prezentaciju darovanog gradiva”. Pokušavši naći razloge neizlaganja, upitali smo o onim financijskim. “Hladni pogon Muzeja i dva stalna radna mjesta plaćena su iz proračuna Akademije, a na rad u Muzeju raspoređene su i dvije znanstvene novakinje u sustavu financiranja Ministarstva znanosti. Izložbeni i izdavački programi realiziraju se iz odgovarajućih fondova za financiranje programa u kulturi Republike Hrvatske i Grada Zagreba”, objašnjava ravnateljica Kisić. Prema riječima tajnice Marine Štancl iz HAZU-a, Hrvatski muzej arhitekture nema vlastiti proračun pa tako ni specificirane prihode i rashode (financijski izvještaji mogu se pronaći ovdje). Iz svega navedenog nemoguće je nedvosmisleno procijeniti jesu li onda presudni razlozi financijske, prostorne ili organizacijske prirode, ali čak i uz sve pretpostavljene poteškoće, nepojmljivo je da takva institucija, s takvom prikupljenom i obrađenom zbirkom, kao da ne postoji.

Ljubljanski Muzej za arhitekturu in oblikovanje vrlo je aktivan, usmjeren na najširu javnost i ključna mu je zadaća obrazovanje

Simptomatična je pak greška kojom se, iako svrstan (uz Gliptoteku, Kabinet grafike, Strossmayerovu galeriju starih majstora i Memorijalnu zbriku Maksimilijana Vanke) u muzejsko-galerijske jedinice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Ljetopisu sve do 2012. godine Muzej nalazio u grupi sa znanstvenoistraživačkim jedinicama. Što se znanstvenog rada tiče, ali i onog dokumentarističkog, odrađen je zaista junački posao: o istraživanjima Tamare Bjačić-Klarin i Ive Ceraj, primjerice, već smo pisali ovdje  i ovdje, a popisana je, razvrstana i inventarizirana respektabilna količina nacrta, knjiga, fotografija i ostalih zapisa. Dubravka Kisić koordinira višegodišnji znanstveni projekt „Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u dvadesetom stoljeću“. No, žudimo za izložbama, naročito oni među nama kojima na molbu za kopiranje nekog nacrta, koji je pouzdano u Muzeju, nije stigla čak ni odbijenica ili smo, primjerice, dobili na uvid samo dio tražene građe.
U jednom nedalekom, ali očito sasvim drugačijem kulturnom okružju, ljubljanski je Muzej za arhitekturu in oblikovanje. Godišnje prodaju više od 13.000 ulaznica, od čega je najbolje posjećen stalni postav, a najomiljeniji su vođeni posjeti po gradu (program “Arhitektura v živo”), predavanja i dječje radionice. S posudbama i priređivanjem izložbi u inozemstvu, taj se broj penje na pedesetak tisuća. Rad Muzeja za arhitekturu in oblikovanje usmjeren je na najširu javnost pa se tako istraživačka, izlagačka i obrazovna djelatnost prožimaju. Građu u posjedu smatraju bankom ideja koju je potrebno uvijek iznova reaktivirati, razumijevati i kroz nju sagledavati probleme i pitanja koja imamo i danas. Muzej je javna ustanova otvorena drugima za organizaciju predavanja, izložbi i drugih događaja, a jednom od ključnih zadaća smatraju obrazovanje pa se stoga posebno trude oko tematskih radionica i stručnog vođenja djece vrtićkog i školskog uzrasta, pružajući im tako iskustvo prostora kroz zabavu. Ovogodišnja MAO Debata, primjerice, dio je šireg projekta Europske nagrade za urbani javni prostor i bavit će se važnošću života i događanja u javnom prostoru. Dio sličnih programa u Hrvatskoj uređuju Udruženje hrvatskih arhitekata i Društvo arhitekata Zagreba, no onda bi njihova aktivna suradnja s Hrvatskim muzejom arhitekture bila itekako poželjna – svi zajedno, s izloženom moćnom modernom produkcijom i svim vrijednim suvremenim radovima, bez sumnje bi skupili puno više posjetitelja, obrazovali daleko širu javnost (što se trajno ističe kao potreba), a onda možda s vremenom i utjecali na rafiniranje pristupa prostoru.
“Građa pohranjena u institucijama mora bez ikakvih poteškoća biti otvorena uporabi svih zainteresiranih korisnika, jer to i jest osnovni smisao postojanja tih institucija.”, kaže profesor Darovan Tušek. Pokušaji vaninstitucionalnog privremenog čuvanja prije ili kasnije završe neslavno. Nevjerojatne su arhive nepovratno izgubljene, na štetu svih budućih generacija, a najviše na štetu onih studenata i profesionalaca kojima je povijest arhitekture primarno polje interesa. Hrvatski muzej arhitekture važan je i svakome od nas tko pokušava kontekstualizirati suvremenu arhitektonsku produkciju (kao što je to, primjerice, radio u suradnji s Muzejom Ivan Rupnik, istražujući za knjige “Project Zagreb” i “A Peripheral Moment”), bilo da smo stručnjaci ili tek zaljubljenici u arhitekturu. Zato, dok čekamo monografije, ponovimo apel akademika Mutnjakovića s početka teksta: “Prostorije muzeja trebalo bi češće koristiti za izložbe i druga zbivanja i približiti ih javnosti.”

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija