Grad Split sam sebi oduzima zaradu

1

Najkasnije u ljeto 2013. godine postala je jasna namjera aktualne splitske vlasti da lokaciju Turističke palače u zaštićenoj gradskoj jezgri “riješi” inovativnim pravnim doskočicama kojima će zaobići i arhitektonski natječaj i Plan upravljanja i mišljenje Vijeća za kulturna dobra i prometnu studiju i javnost (o čemu smo već pisali ovdje), a na prekjučerašnjoj je sjednici splitskog Gradskog vijeća taj višeslojni apsurd eskalirao u gradonačelnikov prijedlog da se kontroverzna lokacija dodijeli, po natječaju koji traje do 1. rujna, nekom privatniku u tridesetogodišnjem trajanju. Neki su se dovitljivci, mimo očiju struke, sadašnjih najmoprimaca i javnosti, očito pretrgli da se atraktivna lokacija pod zaštitom UNESCO-a, sa zgradom koja nije ništa drugo do oveći prizemni kiosk s nakalemljenim tendama i staklenicima, a koja je još 1968. godine bila zamišljena kao privremena, ostane do 2044. godine u istom nedopustivom stanju, nešto ušminkanija, sa zgradom dograđenom (zasad) onoliko koliko se moglo prošvercati pod “rekonstrukciju”, podignutim energetskim standardom i sadržajem dodatno pomaknutim od turističkih u ugostiteljske usluge, pod uvjetima koje neće diktirati Grad, već privatni investitor.

4
U Generalnom urbanističkom planu prostor na kojem je Turistička palača ima javnu i društvenu namjenu i planirana je “rekonstrukcija” stoga nedvosmisleno suprotna aktualnom GUP-u. Iako će se objekt formalno i dalje nazivati turističko-informacijskim centrom, izvjesno je da će pod komercijalnim uvjetima svi takvi sadržaji biti svedeni na javni zahod. Ključna opasnost ovog realno sitnog zahvata leži u uspostavljanju i potvrđivanju modela gospodarenja gradskim prostorima, ali i pravnoj interpretaciji uvjeta zaštite graditeljske baštine. Naime, ako se pokaže da se jedna od najizloženijih i najosjetljivijih lokacija može “planirati” putem javne nabave, svaka pozitivna odredba Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara podliježe kreativnim interpretacijama jedne osobe koja će u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu staviti pečat na tko zna kakva rješenja. U rješenju za Turističku palaču, primjerice, stoji da rekonstrukciju treba svesti na minimalne zahvate, da je nužno ukloniti željezariju s terase, potrebno urediti stubišta i ograde, a da očišćena terasa može privremeno služiti kao belveder te se pročelja mogu obnoviti novim ostakljenjem, a neposrednu okolicu urediti i očistiti od nagrda. I ništa više.

3

Osim što “sanacija” derutne zgrade u vrijednosti od otprilike milijun eura nije baš nikakvo rješenje za tu lokaciju u arhitektonsko-urbanističkom smislu te u smislu zaštite nježne graditeljske baštine, ovo karikaturalno javno-privatno partnerstvo najeklatantniji je aktualni primjer nesposobnosti i/ili nevoljkosti splitskih gradskih vlasti da razmišljaju razvojno i na korist grada. Nakon što je Grad polomio zube na javno-privatnom partnerstvu u Spaladium areni, oni malobrojni koji još nisu načisto s tim što bi trebao biti javni interes sada ponovno imaju priliku razmisliti zašto bi se Grad Split odrekao potencijalno velike zarade na idućih trideset godina (spekulira se sa 150 milijuna kuna) za minimalnu naknadu koju već prima na ime najma u iznosu od 20 eura po kvadratu.

2

Podsjetimo, gradske su se vlasti nedavno pohvalile da za “rekonstrukciju”, nužnu zbog dotrajalosti privremene građevine i opasnosti za korisnike, imaju dovoljno iz vlastitih sredstava, a čak i ako zaista nisu uspjeli utjerati dosadašnje prihode od najma i spomeničke rente, to nije opravdanje da ne počnu odgovorno gospodariti gradskim prostorom. Iz toga bi se dalo zaključiti da je “rekonstrukcija” onda ipak samo predstava kojom se nastoji omogućiti privatiziranje vrijednog gradskog resursa, odnosno, prema dokumentu sa sjednice Gradskog vijeća kojom se krenulo u akciju, “jedne od najkvalitetnijih nekretnina u vlasništvu Grada Splita”. Koliko možemo vjerovati da će se lokalna samouprava boriti za interes grada i građana kada je Posebnim uvjetima za uređenje Turističke palače Konzervatorskog odjela u Splitu krajem 2013. godine mahao jedan od privatnih ugostitelja, a prije nego ih je vidio gradski službenik, pročelnik Odsjeka za staru gradsku jezgru? Tko u ovakvoj situaciji može garantirati da ionako neprikladna zgrada neće narasti još koji kat “zbog promijenjenih okolnosti” i “potreba investitora”? Osobe s četverogodišnjim mandatom koje same sebi redovno uskaču u usta ne ulijevaju naročito povjerenje.

10

7
Zahvat na Turističkoj palači i njezino koncesioniranje samo su jedna od reprezentativnih sličica generiranog i njegovanog splitskog urbanog nereda koji pogoduje onima koji se na njemu bogate, a praktičan je i za razne razine političke trgovine. Posljedice koje taj „obožavani“ nered ostavlja u prostoru, ali i u ekonomskoj strukturi grada, kratkotrajno su zamagljene slučajnim turističkim rastom. Tim više što je i ministar Branko Grčić ekonomsku viziju Spita nedavno eksplicitno sveo na uslužne djelatnosti, ovakva manira gospodarenja gradskim prostorima jednostavno je neobranjiva, naročito ako imamo u vidu da ista lokalna politička garnitura do kraja mandata namjerava skrojiti natječajne uvjete za Istočnu obalu.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija

Fotografije: Vjeko Santrić