Danas je nemoguće živjeti kao umjetnik genij, izoliran od svijeta,
i baviti se usput artom
Nakon najiščekivanijeg otvorenja nekog zagrebačkog izložbenog prostora, u lipnju ove godine, otvorila su se vrata najpoznatije privatne zbirke suvremene hrvatske umjetnosti, o kojoj smo već pisali ovdje. Lauba je na kartu kulturnih institucija došla odvažno, mijenjajući dosad ustaljene obrasce ophođenja s umjetnošću. Pojava privatnog kolekcionara daje i naznake tržišta umjetnosti u Hrvatskoj, istodobno katapultirajući određene umjetnike u orbitu branda i visoke tržišne isplativosti. O odnosu kapitala i umjetnosti te o stanju domaće suvremene umjetnosti s Laubinom kustosicom, Vanjom Žanko razgovarala je naša novinarka Petra Tomljanović.
Prošlo je otprilike dva mjeseca od otvorenja. Jeste li zadovoljni brojem posjetitelja? Postoje li dodatni sadržaji osim razgledavanja zbirke?
Na otvorenju je bilo oko 2000 ljudi, a za nas je to bio uspjeh zato što otvorenje nismo najavili u medijima nego smo isključivo zvali poslovne partnere, kolege i prijatelje. Stoga nas je iznenadilo da nam dolazi u prosjeku 60 ljudi dnevno. Od rujna počinjemo s različitim programima kako bi se publika imala razloga vraćati.
Od samoga početka subotom imamo besplatne radionice za djecu Laubica koje vode naše volonterke, besplatna vodstva, vodstva za dvoje koja su jako popularna među mladima. Od jeseni ćemo imati i polugodišnje radionice vezane uz edukaciju djece i mladih, osmišljavamo programe za škole i dogovaramo suradnje s fakultetima.
Također, imamo članstva i želimo organizirati druženja na kojima će se članovi moći upoznati s umjetnicima, a u tom intimnom druženju moći ćemo raditi male korake kroz ciljani segment ljudi. Trudit ćemo se izgraditi odnos s članovima, zato smo i stavili cijenu već od 100 kuna godišnje, koju si i mladi mogu priuštiti. A za tih 100 kuna imaju besplatan ulaz u Laubu, pristup posebnim događajima samo za članove, popust na naša izdanja, mogu dovoditi prijatelje… Prvo takvo druženje bit će uskoro u povodu izložbe Zlatana Vehabovića u listopadu.
Zašto se Lauba nalazi u industrijskom dijelu Črnomerca? Je li to bio vaš prvotni odabir i kako ste uopće došli do prostora? Je li riječ o trendu decentralizacije kulturnih ustanova, možda i gentrifikacije?
Nismo birali prostor, on je bio u našem vlasništvu. Godine 2007. počelo je projektiranje, a 2010. smo počeli graditi. Projekt su napravile arhitektice Alenka Gačić-Pojatina, Branka Petković i Ana Krstulović, a zatim je izvedbu preuzela arhitektica Morana Vlahović. Kuća je očuvana silom prilika, jedina je u svom industrijskom okruženju bila zaštićeni spomenik kulture i nije se smjela rušiti, a namjena je morala biti isključivo javna i društvena. Mislim da smo je iskoristili na najbolji mogući način. Kad je riječ o gentrifikaciji, sve se više čini da će ovo biti odličan kvart za desetak godina, mi smo za sada ovdje prvi investitori koji donose kulturni sadržaj. Ovaj kvart zaista ima nevjerojatan kapital i potencijal.
Imate dosta promišljen marketinški pristup koji uglavnom nedostaje državnim kulturnim institucijama. Koliko je marketing Laube usmjeren na promociju zbirke, a koliko na promociju umjetnika?
Naš rad se temelji na direktnoj komunikaciji s umjetnicima, obilazimo galerije i izložbene prostore, ali jako često ulazimo u umjetničke studije, pozivamo ljude da nam pokažu svoje radove. To je odnos u kojem njegujemo osobni kontakt s umjetnicima, što je i specifičnost zbirke. Ne odvajam rad od same osobe umjetnika, a u osobnom kontaktu se filtriraju ljudi s kojima se može kvalitetno surađivati, recimo na budućim izložbama.
Nakon otvorenja Laube umjetnici sve češće dolaze nama pokazati radove.
Kompleksno je napraviti priču koja će ujediniti 50-ak radova tako da imaju logičan slijed. Kakav koncept stoji iza postava kojim se predstavlja suvremena hrvatska likovna scena – što ona predstavlja?
Dugo sam proučavala postave privatnih i nacionalnih kolekcija, zadnje što sam napravila bio je odlazak u London, gdje sam u dva dana usporedila Saatchija i Tate Modern. Ustvari, privatni kolekcionari pokazuju radove kao skupocjene objekte, pa ih postavljaju malo u prostoru, ali se ne trude stvarati naracije. Nacionalne kolekcije, s druge strane, moraju pokazivati puno radova, pa su često postavi natrpani, ali zbog izražene edukativne uloge stvaraju brojne poveznice između radova. Ja sam nastojala kombinirati to dvoje: svega pedesetak radova udobno se smjestilo u kuću, a nenametljivo smo ih grupirali prema senzibilitetu umjetnika. U postavu za otvorenje htjeli smo prikazati široki spektar produkcije jer hrvatska publika nije svjesna da je scena toliko kvalitetna, vjerojatno zato jer je nije imala priliku vidjeti na jednom mjestu.
Svakoga mjeseca mijenjamo postav i teme stvaramo u hodu. Pojedine radove ostavljamo mjesecima u postavu i fenomen koji nas zanima na tom radu postaje okidač koji generira nove radove oko sebe.
Bijenale u Veneciji oduvijek je bio ključna točka promišljanja suvremene umjetnosti. No, prije dvije godine, kao i ove, privatni kolekcionari u potpunosti su zasjenili tu manifestaciju, dokazujući da kapital ipak određuje stanje suvremene umjetnosti. Kakav je tvoj stav prema tome?
Prije dvije godine također sam bila u Veneciji i napravila grešku gledajući prvo Pinaultovu zbirku u Palazzo Grassi i u Punta della Dogana, a onda tek Bijenale, čiji je cjelokupni dojam bio razočaravajući. Ono čemu se mi veselimo jest da, koliko god se nama privatni kapital može činiti surovim kada određuje što je važno u umjetnosti danas, isto tako donosi neka jasna i transparentna pravila igre. Umjetnicima u Hrvatskoj jako teško pada to da pravila igre nisu dobro uspostavljena i zato jako malo ljudi u stvarnosti može živjeti od umjetnosti. Nailazim na mnoge umjetnike koji su vrlo kvalitetni, ali s godinama odustaju i bave se nečim drugim. Danas je nemoguće živjeti kao umjetnik genij, izoliran od svijeta, i baviti se usput artom. Ili se baviš profesionalno artom ili ispadaš iz igre. Kapital te tjera da se usavršavaš.
Mlađa generacija umjetnika u Laubi je pronašla svoje mjesto, njihov „put do slave“ bio je mnogo kraći nego što to obično biva. Sigurno je da im je rejting vrlo visok i oni su trenutačno najtraženiji umjetnici u Hrvatskoj. Na Akademiji se priča da jednom kada uđeš u Laubu, u Hrvatskoj možeš mirno živjeti od umjetnosti. Jeste li svjesni činjenice da imate vrlo moćnu poziciju koja može kontrolirati hrvatsku likovnu scenu?
Mi smo jedni od rijetkih koji sustavno kupuju umjetnost, pa umjetnici iz naše zbirke imaju određenu sigurnost. Nismo tipični kolekcionari koji prodaju svoje radove i time kontroliraju tržište umjetnina, nego jednostavno podržavamo određeni broj umjetnika.
Ako imamo tu poziciju, ona je posljedica našega dosadašnjeg rada i na to se ne treba previše obazirati. To je valjda potvrda da smo do sada dobro radili i da trebamo tako nastaviti.
Nekako mi se čini da su u zbirci mnogo manje zastupljeni socijalno anagažirani umjetnici, naglasak je uglavnom stavljen na „novu sliku“ i „postskulpturu“. Gubi li zbirka time malo svoju oštricu?
Ova zbirka nastaje isključivo kao osobni poticaj i posljedica je ukusa njezina vlasnika koji ne skuplja socijalno angažiranu umjetnost, to ga jednostavno ne zanima. Eventualno se tom terminu mogu približiti radovi Vlaste Žanić, Zlatka Kopljara, Slavena Tolja ili Andreje Kulunčić, a nama su bili intrigantni drugi elementi u radovima koje smo otkupili, poput smisla za humor, humanog pozicioniranja, visoke produkcije ili jasnoće izričaja.
Čini nam se da se posljednjih nekoliko godina stranim kustosima i teoretičarima koji posjećuju Hrvatsku servira priča o Gorgoni i konceptualnoj umjetnosti nove umjetničke prakse kao činjeničnom stanju u hrvatskoj umjetnosti. Tek se posljednjih godina na međunarodnoj sceni aktualizira, primjerice, rad Mladena Stilinovića, ali mi smatramo da treba krenuti dalje. Pokušavamo ispričati priču u kojoj tvrdimo da se događaju novi i uzbudljivi vidovi umjetnosti, koji su jednako kvalitetni kao umjetnost koju pratimo u svijetu.
Kakva je vaša politika prema umjetnicima, imaju li oni potpunu slobodu?
Kad je riječ o stvaranju radova, imaju potpunu slobodu. I kada naručujemo rad ili podupiremo produkciju, umjetnik radi onako kako misli da je najbolje. Recimo da vjerujemo u podjelu posla.
Kako izgleda dan kustosa kada radi nove akvizicije? Tko radi odabir?
Odabir radi vlasnik kolekcije, moj šef Tomislav Kličko. On je počeo skupljati u svojim tridesetima, dakle prije 20 godina, i u svom je životu prošao puno više izložbi, sajmova i studija nego što sam ja uspjela u svojoj kratkoj praksi. Moja je uloga savjetodavna, pratim što se događa i rado predlažem radove koji me oduševe. On točno zna što se njemu sviđa i odluka je, naravno, uvijek njegova.
Fotografije: Damir Žižić
