Mala galerija za velike stvari

 

Galerija Modulor osnovana je 1980. godine pri zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka (Cekate), gdje pod tim imenom djeluje od 1988., od kada je i značajnije usmjerena na prezentiranje arhitekture, urbanizma i dizajna, a u novije vrijeme i fenomena grada i to kao de facto jedina ustanova tog tipa u Zagrebu. O radu galerije govori njena dugogodišnja voditeljica Saša Martinović Kunović.

*Saša Martinović Kunović (u sredini), foto: Fredy Fijačko

 

Možete li izdvojiti neke recentnije izložbe održane u Galeriji Modulor?

U tijeku je izložba autora Boška Budisavljevića „Vis i anatomija otoka“ (o čemu smo pisali ovdje)  koja nam predočava rezultate višegodišnjeg arhitektonskog simpozija na otoku Visu. U formi plakata predstavljeni su studentski radovi autora iz nekoliko zemalja, dokumentacija, te kontekst cijele priče vezan za simpozij i otok Vis. Za vrijeme trajanja izložbe svakog utorka se organiziraju i predavanja na temu razvoja pojedinih otoka, sa suradničkim institucijama Anatomije.

Galerija Modulor: gužva na predavanju

Spomenut ću i izložbu „Dizajn i ples, deset godina časopisa Kretanja“ autorice Nade Dogan, koja je, čini mi se, dobar primjer onoga što pokušavamo na razini cijelog Cekate-a, a to je da program promišljamo zavisno od naše kompletne ponude. S obzirom da kroz Cekate prolazi velik broj plesača, naime kroz plesne susrete ovdje godišnje prođu stotine plesača iz cijele Hrvatske, ovakva izložba daje mogućnost da je vidi puno širi krug ljudi od uobičajenog.

Dakle, kad dođete u prostor Cekate-a, možda ne nužno u Modulor, uvijek ćete u paketu dobiti još neku „dodanu vrijednost“. Gotovo u pravilu svaki posjetitelj kazališne predstave ili npr. roditelji djece polaznika naših radionica svakodnevno prođu kroz našu galeriju.

Od recentnih događanja izdvajam i nedavno realiziranu izložbu fotografija nastalih kao rezultat objavljenog natječaja na temu života Trešnjevke i to zbog dobre interakcije s građanima i velikim odazivom na natečaj i izložbu.

Natječaj Moja lijepa Trešnjevka

Kroz godine neki su vrlo značajni autori izlagali upravo u Moduloru. Možete li navesti neke od njih?

Voljela bih podsjetiti da je prije samog Modulora u istom prostoru djelovala galerija DDT, kroz koju su prošla mnoga danas ključna umjetnička imena kao što su Petercol, Jevšovar, Demur, Martek, Cvjetanović, Gotovac, da spomenem samo neke od njih. Iako oni nisu formalno izlagali u Moduloru, vjerujem da je svaka od tih izložbi na neki način energetski obilježila „kulturnu memoriju“ ovog mjesta. Zidovi pamte.

Što se tiče nekih od Modulorovih izložbi, nekoliko je ovdje predstavio Toni Bešlić, npr. onu o „2 arhitekta“ (Zidarić i Čurković), potom izložbu vezana za rješenje Kvatrića (Miroslav Geng, Ideja, realizacija/odabir), ZG potkrovlja-novi prostori rada i stanovanja, onu Ivica Plavec (Motivi, modeli, mutacije) itd.

S Tonijem Bešlićem nastavljamo suradnju i ove godine s dvije vrlo vrijedne izložbe o recentnoj arhitekturi pojedinih zagrebačkih četvrti.

Arhitekt Ljubomir Miščević u Moduloru je predstavio svoje projekte na temu pasivne kuće, niskoenergetske arhitekture. Umjetnica Tonka Maleković predstavila se s vrlo nestandardnim postavom na izložbi „BIOTROP 1234765“, u suradnji s piscem Lukom Bekavcem.

U suradnji s udrugom Kontraakcija imali smo dvije odlične izložbe: „Trešnjevački salon“ koji se dogodio u okviru projekta Muzej kvarta Trešnjevka i izložbu „Železni Franc“ koja je predstavila kolektiv Pimp MY Pump i njihova ostvarenja na pumpama za vodu.
Vrlo zanimljiva bila je i izložba o ulici grada Vukovara u Zagrebu, autorica Danijele Pandža i Petre Srbljinović.

Kroz galeriju je prošao i čitav niz vrsnih fotografa, Luka Mjeda, Saša Novković, Max Juhasz, Zvonimir Atletić, Nikola Šerventić itd.

Posebno smo ponosni na dugogodišnju suradnju s Fedorom Kritovcem koji je u Moduloru realizirao petnaestak autorskih izložbi. Mogu podsjetiti na neke od njih koje su nastale u suradnji s Radovanom Delalleom, npr. „Stara Trešnjevka na kraju stoljeća“, „Tradicija stanovanja na Trešnjevci: Naselje Prve hrvatske štedionice 1935-1997“ i „Dossier Vrbik“.
Prirodati mogu i Kritovčeve samostalne izložbe “Dvorišne ulice“, “Cvjetni ulazi na Trešnjevci”, “Trešnjevački ZOO”, “Preneseni interijeri”, „Dobru klimu“… i mnoge druge izložbe inspirirane zagrebačkom svakodnevicom, onom koja je nevidljiva na prvi pogled, a koja se otkriva neumornom gradskom promatraču kakav je bio Fedor.

Saša Šimpraga: Ugao Fedora Kritovca, Trešnjevka, 2012.

 

Galerija Modulor jedna je od rijetkih institucija koja se često bavi fenomenima grada.

Tu je, rekla bih, ulogu odigrala programska orijentacija Galerije, naime, bavimo se prije svega arhitekturom i dizajnom pa i fotografijom. Onda je tu i činjenica da nema mnogo prostora u gradu koji se bave tim tipom programa, osim u iznimnim slučajevima.

Možda u toj našoj priči postoji i jedna kvaka, naime, kako vlastiti nedostatak okrenuti u svoju korist. Naš je prostor po kvadraturi ograničen, a i prolazan. Galerija je zapravo hodnik, ulaz do dvorane. To je naravno dobro zbog izuzetnog protoka ljudi, ali je faktor ograničenja pri samim mogućnostima postava. Gotovo je nemoguće kvalitetno izložiti npr. kakav produkt dizajn, makete objekata, a sve su to konkretna ograničenja pojedinih autorskih izvedbi.

Upravo zbog tih svih ograničenja, pri promišljanju fenomena grada, možemo onda posegnuti i poigrati se nekim drugim, skromnijim, ali i kreativnijim rješenjima. Izaći iz okvira četiri zida, u vanjski prostor, cijelu priču proširiti, pustiti da ona iscuri van zgrade, tako i da vanjski prostor „ukliže“ unutra. Upravo su to bili neki od postava koje smo imali.

Osim toga, bavljenje fenomenom grada vezano je i za druge djelatnosti Cekate-a koje ovdje imamo, kao što je npr. naš Sociokulturni odjel koji se bavi istraživanjima potreba građana ili naš Glas Trešnjevke, besplatno kvartovsko glasilo i čitav niz drugih projekata koji već godinama promišljaju te teme.
Tu je zapravo dodatna kvaliteta upravo ta kontinuirana komunikacija sa samim stanovništvom, što, čini mi se, drugi izložbeni prostori nemaju. Mislim da ovu galeriju dobar dio ljudi doživljava kao neki posvojeni prostor, njima blizak.

Koji tip publike pohodi Galeriju i općenito Cekate?

Izložbe odabrane od strane stručne javnosti prepoznatljive su po kriteriju izvrsnosti, a to određuje i publiku. To su najčešće arhitekti, uključujući profesore i studente, potom dizajneri, umjetnici, fotografi te određeni krug ljudi koji ih prati i koje takve teme zanimaju.

Izložbe koje promišljaju određene gradske urbanističke teme zanimljive su svima. Pogotovo prateće tribine koje su i organizirane s namjerom da glas javnosti dopre do onih koji kreiraju sadržaje od opće koristi. Izložbe nastale kao rezultat foto-natječaja i poziva na interakciju imaju nešto drugačiju publiku, ali nama uvijek zanimljivu i dragocjenu: to su naši susjedi i naši glavni korisnici. Nadamo se da doprinosimo makar malo kvaliteti njihovog življenja.

Što se tiče Cekate-a općenito, čitav je niz programa za razne dobne skupine: djecu od predškolske do starije dobi, za mlade i odrasle, a poseban dio programa je za treću dob. Tu je čitav niz inkluzivnih programa u koje su uključene vunerabilne skupine. Zaista je to širok raspon. Tu su tribine koje su prepoznate kao mjesto okupljanja stručne zajednice i teme kao što su npr. multikulturalizam, bioetika, moda, vizualna kultura itd. Dakle, mislim da naša uloga nadilazi lokalno djelovanje, iako nam ono uvijek mora biti prioritet.

Dio ste tima u projektu Mapiranje Trešnjevke, a riječ je o jednom od ponajboljih projekata o gradu koji volonterski stvara izuzetna ekipa strastvenih i velikih poznavatelja Zagreba. Možete li reći nešto o projektu i planovima?

Cekate je krenuo u taj projekt od 2013., no moram napomenuti da je prije Trešnjevke projekt pod tim imenom išao u Narodnom sveučilištu Dubrava. Puni njegov naziv je bio „Mapiranje Dubrave – Nevidljivi grad“.Pošto smo tada negdje već krenuli s projektnim umrežavanjem centara za kulturu, pod nazivom kvARTura, ideja je bila da se provodi u puno više dijelova grada, dakle, svaki bi kvartovski centar bio zadužen za svoj dio grada. Ne znam zašto, no drugi centri čini mi se nisu prepoznali njegov potencijal, a nama se on učinio izuzetan i mi smo ga se dohvatili punim plućima. Tu se desio i jedan paradoks, a taj je da Dubrava, koje je trebala biti njegov nositelj, za njega nije dobila sredstva, a mi jesmo. Dubrava je inače taj projekt radila godinama prije, a kao rezultat nastala je monografija.

Mapiranje Trešnjevke

U okviru projekta pokrenuli smo i web stranicu, koja je zapravo suradnička platforma za komunikaciju s građanima. Tu stavljamo sve sadržaje koji se tiču trešnjevačke prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, u formi teksta, uz prateće fotografije naših suradnika. Stanovnici nam šalju svoje materijale, obiteljske albume, komentare, mnogo toga saznajemo upravo uz njihovu pomoć. Vrlo nam je bitna ta interakcija s ljudima. Jedina iznimka su firme i reklamiranje jer nas taj dio ne zanima.

Drugi bitan dio projekta su šetačke ture po pojedinim, više i manje poznatim dijelovima Trešnjevke, koje vodi Vanja Radovanović. Zavirujemo u nepoznate ulice, penjemo se na nebodere, tražimo neke nove poglede i spoznaje, istražujemo stare karte, ucrtavamo nove detalje. Pritom puno pričamo s polaznicima, a šetnje su izuzetno popularne i posjećene te, naravno, besplatne.

Od ove godine i na incijativu ekipe iz Mapiranja Trešnjevke, Zagreb se po prvi put uključuje i u međunarodni projekt/pokret Jane’s Walk?

Vanja Radovanović, koji nam vodi šetnje, u više navrata bio je sudionik raznih alternativnih šetnji po drugim europskim gradovima. Istražujući što nam to i kako kolege istomišljenici rade po web bespućima, otkrio nam je Jane’s Walk i predložio naše uključivanje.
Ukratko, radi se o inicijativi koja je krenula iz Toronta (o čemu smo pisali ovdje), a sad je u nju uljučeno preko stotinu gradova s pet kontinenata. Naziv Jane’s Walk referira se na aktivisticu i autoricu urbanističkih studija Jane Jacobs, koja je zagovarala ideju da arhitektura mora biti vezana za potrebe ljudi koji nju i u njoj žive. U okviru tog sad već svjetski raširenog pokreta u čitavom nizu gradova oko istog datuma, a to je rođendan Jane Jacobs, organiziraju se tematske šetnje po pojedinim kvartovima, kroz koje se građani druže, razgovaraju i saznaju više jedni o drugima. I mi smo kroz projekt Mapiranje Trešnjevke za ovu godinu kreirali jednu takvu šetnju po Knežiji i Srednjacima koja će se dogoditi 8. svibnja, a na suradnju smo pozvali još neke od kolega da se uključe u drugim dijelovima grada pa će šetnji biti i više.

Šetnje u sklopu projekta Mapiranje Trešnjevke, 2014.

U kojoj mjeri vaši projekti i događanja utječu ne samo na kulturnu nadogradnju, već i na mogući društveni angažman građana na pitanjima poboljšanja kvarta i grada?

Već sam navela kao primjer aktiviranje građana u okviru pojedinih izložbi i tribina. No možda su bolji primjeri vezani za pojedine projekte; kroz već spomenuti projekt Mapiranje Trešnjevke proveli smo akciju „Dolje s rubnjacima“, za vrijeme koje su nam građani dojavljivali lokacije na kojima je nužno spuštanje sada previsokih rubnjaka koji predstavljaju problem biciklistima i npr. osobama koje su u kolicima. Lista sa 70-tak konkretnih lokacija predana je vijećima gradske četvrti Trešnjevka sjever i jug. Sudjelovat ćemo i na projektu pod nazivom „Zagreb za mene“ (više o projektu čitajte ovdje) na način da zajedno s građanima i lokalnim vijećnicima probamo detektirati pojedina mjesta u kvartu koja imaju određeni potencijal da ih se kvalitetnim idejnim rješenjima preoblikuje i učini dostupnijima, korisnijima i zanimljivima, pa i na razini Grada.

Centar za kulturu Trešnjevka jedan je od najaktivnijih centara toga tipa u Zagrebu. Kako komentirate činjenicu da neki centri nude dobar i kvalitetan program, a drugi, s otprilike jednakim brojem zaposlenih i jednakim sredstvima, nude vrlo malo?

Naš tim u Cekate-u, zajedno s vodstvom ravnateljice Ljiljane Perišić, zaključio je da je vidljivost i medijska promidžba nešto u što se isplati ulagati. To je imperativ vremena. Mi ovdje svi zaista mnogo i vrlo odgovorno radimo, ne samo da bismo kreirali programe, već sudjelujući u svim razinama njihove realizacije. No za to nitko neće znati ako se ne potrudimo da to prezentiramo na pravi način.
Osim toga, pratimo što nam rade kolege u drugim gradovima. Već nekoliko godina i kao jedini centar u Zagrebu, uključeni smo i u europsku mrežu kvartovskih centara za kulturu. Svjesni smo da se moramo konstantno mijenjati u skladu sa zahtjevima vremena. Vjerujem i želim vjerovati kako kolege i u drugim centrima rade odlično. To najbolje znaju njihovi korisnici, no možda se njihov glas često ne čuje. Mislim da nisu dovoljno promišljali o vidljivosti svojih programa. Da se razumijemo, mi nemamo neka izdvojena sredstva za medijsku promidžbu, već ih planiramo u okviru svakog pojedinog programa. U neke programe, za koje smo procjenili da nas bolje profiliraju, ulažemo veći dio u promidžbu, a u pojedine manje. Svi se konstantno educiramo. No sve to se temelji na zaista velikom trudu i prije svega ljubavi za ono što radimo. Ukoliko pojedinac ima, danas rijetku, sreću da je njegov posao njegov vlastiti životni odabir, onda se to i osjeti. A pretpostavljam da se tu nađe i poneka zalutala ovca.

Koji su planovi galerije?

Prije svega – opstati. Pritom je bitno naći dodatne načine i druge izvore financiranja, osmisliti i uključiti se u evropske projekte. Željeli bismo nabaviti i neku nužnu opremu, još više educirati korisnike na način razumljiv svima, a posebno dodatno aktivirati stanovnike. Želja nam je uvijek se nadograđivati i mijenjati u skladu s vremenom, ali i mogućnostima. Velika želja mi je poraditi na organizaciji arhitektonskih radionica za djecu koje bi se realizirale uz pojedine izložbe. No, prije treba stvoriti uvjete za to.

Foto: Fredy Fijačko, Cekate, Mapiranje Trešnjevke