Trajna ideja prostora kao vizija budućnosti

Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na prestižnoj rezidenciji ART OMI, pročelnik slikarskog odjela splitske Umjetničke akademije Viktor Popović ovih dana (6. ožujka – 21. travnja) izlaže svoje radove pod zbirnim višeznačnim nazivom SPLIT ARCHIVE u galeriji C24 u New Yorku.

Slojevita interpretacija arhivskih fotografija vrhunske splitske arhitekture visoke moderne testirana je na rezidenciji kroz rad i diskusije s drugim polaznicima – likovnim umjetnicima – ali i s piscima, galeristima, povjesničarima umjetnosti i kritičarima, u gotovo idealnim uvjetima, a rezultat je i ova izložba, sinteza već ranije izlaganih i prigodno proizvedenih radova.

 

 

Kako njujorškoj publici i tematska podloga radova i kolažna umjetnička intervencija predstavljaju još uvijek izvjesnu egzotiku, izlaganje Popovićevih instalacija možda posluži i kao neplaniran uvod u veliku izložbu “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980” koju za srpanj ove godine priprema MoMA.

 

 

Jednako kao što je onodobna arhitektonska produkcija bila, sa svim svojim specifičnostima, a i na razini utjecaja i na razini proizvoda, u centru one internacionalne, tako su i studije arhiva, pa i one umjetničke, suvremena globalna gesta kojom, preplavljeni nestrukturiranim informacijama i suočeni s fragmentiranom poviješću i politiziranom memorijom, pokušavamo naći referentne točke u sustavu.

 

*maketa

 

Popović kaže da njegov odabir tih, a ne današnjih kadrova s istom temom, nije odraz nostalgije, već u njima jasnije prepoznaje i interpretira ideju prostora.

Pedesetak godina stara dokumentacija bilježi i prenosi optimizam, vedrinu, nadu, red, čak utopiju, a ta napadna čistoća novog, u odnosu na današnje stanje obuhvata i samih građevina, djeluje kao da dolazi iz budućnosti, a ne iz prošlosti.

Simultano skakutanje po vremenskoj crti ne upisuje samo osobno u arhivsko, već i kolektivno, jer postoje i kolektivno razumljiv referentni okvir i zajednička neodgovorena pitanja prošlog, a onda i ovog stoljeća.

 

*bolnica

 

Još 2015. godine Boris Greiner za inicijalnu instalaciju iz ovog ciklusa, kada je korištena podloga fotografija makete Splita 3, piše da se taj dijalog “odvija na nekoliko razina – sadašnjica razgovara s poviješću, kroz tanku, jedva vidljivu mrežu, gledamo ono što je zamišljeno i podložno realizaciji, a tek djelomično ostvareno, iz perspektive naknadnog, postfestumskog, vidimo nekadašnju viziju budućnosti“.

Jednako se ponavlja i u krupnijim kadrovima izvedenih građevina, fotografijama interijera i detaljima.

Aplicirane štapićaste forme, svjetleće cijevi kojima Popović “crta” preko digitalnog ispisa fotografija, provociraju način na koji čitamo 3D prostor preklapajući perspektivni i aksonometrijski prikaz istog objekta, zatim folije/filteri koje dijelu crno-bijelih fotografija implicitno ili eksplicitno dodaju ton, okviri i pod staklo smješteni detalji, ovdje su poput ključa za čitanje, fokusirajući nas na koncept objekta, a ne sami objekt.

 

*bolnica

 

Ready-made instalacija od otpisanih metalnih kostura kreveta iz Vojne bolnice, supostavljena slikama, doima se snažno, usprkos tome što bismo je mogli gledati i kao citat citata.

Sam je poziv na izlaganje u New Yorku i vid afirmativne kritike, naročito kad, kao u slučaju izložbe SPLIT ARCHIVE, ciljano doprinosi i profilaciji galerije u ulici načičkanoj istim sadržajem.

S druge strane, inačice i dijelovi ove izložbe u Hrvatskoj imaju prilično vjernu i sve mnogobrojniju publiku, jednako kao i radovi drugih autora koji se na različite načine i u različitim formatima bave arhivima, što potvrđuje “arhivsku groznicu”, kako ju je nazvao Derrida.

 

*”instalacija od otpisanih metalnih kostura kreveta iz Vojne bolnice, supostavljena slikama, doima se snažno”

 

Ono što smatramo jednim od najvećih uspjeha Popovićevih radova jest izbjegavanje prepričavanja i sladunjavog povinjavanja autoritetu prošlosti, a dohvaćanje autentičnog suvremenog izraza i interpretacije, što bi mogla biti i neka opća sugestija za bilo čije čitanje svih nužno fragmentiranih arhivskih zapisa.

Ovi su radovi u prvom redu rasprava o trajnoj ideji, a onda tek o njezinim prolaznim manifestacijama, bilo u urbanističkom ili arhitektonskom djelu, bilo u formi Popovićevih instalacija.

 

Koliko god bilo privlačno i lako uvaljati se u toplu i utješnu memoriju, čak i kad je negativna, a oduzimajući aktualnu poziciju, tako se ne mogu naći odgovori jer mi sami nismo samo sjećanje na sebe i onda smo u takvoj memoriji – smetnja, distorzija, kvarimo je.

No, ako prihvatimo odmak i pošteno pročistimo sjećanje pa tek onda interpretiramo, moguće je dohvatiti zadovoljavajuću razinu kontinuiteta koji onda ima i drugu stranu pravca, onu buduću. Ove radove možemo koristiti i umjesto priručnika kako to postići.

 

Fotografije: osobni arhiv Viktora Popovića