Umjetnost u javnom prostoru posvećena slučajnom prolazniku

ZID, Marko Lokas, 2009.

ZID, Marko Lokas, 2009.

“Slučajnom prolazniku – intervencije u javnom prostoru 2009. – 2014.” izložba je zagrebačke umjetnice Ane Zubak, predstavljena u zagrebačkoj galeriji Greta.

Recite nam nešto više o samoj izložbi.

Izložba posvećena “Slučajnom prolazniku” kroz foto video i zvučnu dokumentaciju zaokružuje pet intervencija izvedenih u javnim prostorima u proteklih pet godina. U galeriji Greta odlučila sam izložiti upravo ove radove jer do sada nikada nisu bili izlagani, a vidio ih je tek mali broj kolega, prijatelja i slučajnih prolaznika. Mislim da je ovo dobar trenutak da se prikažu kao cjelina i smjer u kojem bi se kao umjetnica voljela i dalje razvijati.

Na koji način prilazite odabiru teme za svoje radove? Dajete li prednost npr. društvenoj važnosti, propitivanju vlastitih polazišta i pozicija, kombinaciji svega toga ili nečem posve drugom?

Uvijek krećem od svojih promišljanja teme koja mi zanimljiva i važna, a zatim ju stavljam u širi društveni kontentekst. Možda taj misaoni proces najbolje opisuje rečenica iz jednog rada Borisa Demura koja glasi “Razlog nastanka ovog rada je stav, razlog postojanja ovog rada je moguće širenje stava u domenu kritike”. Važno mi je da sam uvijek prisutna i otvorena za kritiku, dijalog ili bilo kakvu komunikaciju s publikom na mjestu na kojem se rad izvodi. Ovom izložbom uokvirujem proizvedeni sadržaj kako bi ga mogli sagledati kao cjelinu i kontekstualizirati s vremenskim odmakom.

Godine 2009. u sklopu UrbanFestivala izgradili ste zid posred šetališta na sjevernom savskom nasipu kao opreku uobičajenom tijeku kretanja. Koji vam je bio cilj?

Kada sam dobila poziv od organizatora Urban Festivala da izvedem rad na savskom nasipu dobila sam odriješene ruke da osmislim nešto u okviru teme koja je te godina bila (U)mjesto granica. Ideja o samom Zidu razvila se iz propitivanja umjetničke odgovornosti i je li opravdano u ime umjetnosti prelaziti neke granice. Htjela sam vidjeti što će se dogoditi ako granica postane nešto opipljivo. Ne mogu reći da sam imala cilj, jer nisam znala kako će prolaznici reagirati i u kojem smjeru će se razvijati realizacija rada. Prije same izvedbe bila sam sigurna da zid neće biti sazidan do kraja, jer će reakcije prolaznika spriječiti njegovu gradnju. Drugim riječima bila sam spremna na najgore, a dogodilo se ono što se može vidjeti u videu Zid. Reakcija gotovo da i nije bilo. Zid je na neki način odraz društvenog stanja u kojem je nametanje granica i zadanih društvenih normi svakodnevnica u kojoj izostaju reakcije na sve što nam se događa. Izjava jedne prolaznice izvrsno je dočarala koliko smo unatoč svemu pasivno društvo – “Ja imam bunt u sebi za puno toga što se u našem društvu događa, ali jednostavno nemam snage.”
Video je moguće pogledati ovdje.

Iz videa ZID, Ana Zubak, 2009.

Iz videa ZID, Ana Zubak, 2009.

Kako je došlo do suradnje s poljskim kompozitorom Krzysztofom Zimmermannom u zvučnoj instalaciji “U počast ledu” postavljenoj 2011. na Zrinjevcu?

Krzysztofa sam upoznala za vrijeme boravka i školovanja u Göteborgu gdje smo surađivali na projektu (Try not to die like a dog, 2010.) koji je također u konačnici bio postavljen kao zvučni rad, a u međuvremenu smo postali dosta bliski prijatelji. “U počast ledu” započela sam sama, no u toj fazi bio je više kao zvučna skica. Shvatila da mi nedostaje tehničkog znanja da zvuk dovedem do razine s kojom ću biti zadovoljna. Krzysztof je napravio izvrstan posao i jako mi je drago da je bio sa mnom na izvedbi kao koautor.

Prošle godine, aproprijacijom društvene prakse u radu „Fantazija kulturnog radnika“ ujedno ste koristitili i praksu tzv. flash moba. O kakvom je radu riječ i koliko vam je važno pitanje publike, posebno s obzirom na razlike u izloženosti radova koji su u javnom prostoru u odnosu na one koji nisu, odnosno s obzirom na ono na čemu se često projektno inzistira, a to je „razvoj publike“?

Ova flash mob akcija unaprijed je osmišljena i koordinirana preko društvenih mreža Facebook i Twitter. Htjela sam aktivno uključiti što više mladih Velikogoričana tako da sam ciljala na medije i strategije koje su im bliske i zanimljive. Ispred ulaza u Dom kulture u točno određenom trenutku formiran je red posjetitelja. Stvarajući ovaj montirani, spektakularan prizor, u trajanju od tek nekoliko minuta, uprizorili smo “Fantaziju kulturnog radnika” kako bismo pri tome “nevidljivu” galeriju učinili vidljivom izlaskom u gradski prostor. Sretna sam što je u akciji sudjelovao doista neočekivan broj ljudi. Nad ovim radom zapravo nisam imala gotovo nikakvu kontrolu, do zadnjeg trenutka nisam znala hoće li se odazvati dovoljan broj ljudi. Drago mi je aktivno uključivati različite profile ljudi u svoje umjetničke procese koji na kraju krajeva bez njih ne bi ni postojali. Koliko ja dajem njima oni daju i meni, volim na to gledati kao na neku vrstu razmjene. Ukoliko moj rad uspije mijenjati prolaznika, potaknuti ga da promišlja zašto to netko radi baš ovdje i sada, onda mijenja i stvarnost, pa makar na trenutak.

Fantazija kulturnog radnika, Marko Lokas, 2013

Fantazija kulturnog radnika, Marko Lokas, 2013.

Vaš najrecentniji rad „Spomenik“ izveden je ove zime u sklopu projekta Motel Trogir. Možete nam ga predstaviti? 

“Spomenik” je izveden krajem prošle godine u Trogiru na području bivšeg auto kampa Soline, u suradnji s projektom Motel Trogir ( o čemu smo više pisali ovdje). Kroz ovaj rad sam na neki način nastojala preispitati dosadašnje odnose prema javnom prostoru i javnim spomenicima grada Trogira čiji kontekst mi je dosta blizak s obzirom da tamo dolazim redovito zadnjih desetak godina. Iako usko vezano uz centalni dio Trogira, područje na kojem sam izvodila rad potpuno je nedefinirana i neuređena javna površina, nejasne funkcije, što je još naglašenije u zimskim mjesecima kada ne služi ni kao divlja parking zona. Prije samog natječaja istraživala sam nekoliko gradskih zona koje su mi bile zanimljive i naišla na ovaj kameni objekt koji me zaintrigirao jer sam mislila da se radi o devastiranom spomeniku. Tada saznajem da se na tom području nekada nalazio auto kamp i na temelju raznih informacija povezujem da se zapravo radi o ostatku javnog tuša, a ne o spomeniku. Odlučila sam rad graditi upravo na ovim prvim asocijacijama. Osim toga, čitanje ovog rada još je snažnije ako se prisjetimo dva događaja vezana uz javnu skulpturu Trogira. Prvi je skulptura Krista Uzašašća ispred katedrale Sv. Lovre koju župni ured podiže na svoju ruku mimo mišljenja struke, a drugi, za koji saznajem nešto kasnije, zaštićeni spomenik kulture u spomen poginulim partizanima, miniran 1994, a 2007. prodan kao otpad u Italiju.

Rad je započet slanjem poziva na sudjelovanje u svečanom protokolu i otkrivanju Spomenika svim gradskim čelnicima, a samog gradonačelnika zamolila sam da održi kratak govor. Poznavajući kontekst u kojem se već dizalo spomenik na svoju ruku čudi da gradonačelnik, ne samo da nije odgovorio na moj poziv, nego se nije niti zainteresirao da li je u gradu možda podignut spomenik bez njegova znanja. Drugi dio rada bilo je performativno svečano otkrivanje spomenika kojem je predhodio protokol koji se sastojao od glazbenog broja koji su izveli lokalni glazbenici, recitacije, mojeg govora do polaganja cvijeća. Performans je završen zajedničkim fotografiranjem i otvaranjem šampanjca. Građani su na svečanost bili pozvani preko nekoliko različitih lokalnih medija i osobno. Kao što Irena Borić navodi u tekstu koji je popratio izložbu, ovaj rad progovara o diskontinuitetu uslijed kojeg dolazi do nepoznavanja baštine, pa možda i ne bi bilo neobično da u budućnosti jedan prvotno nedefiniran zid tuša postane spomenik od velikog značaja ako mu ga, na temelju vlastitog neznanja, odlučimo pridati.

Spomenik, Ana Zubak, 2014.

Spomenik, Ana Zubak, 2014.

Ako u potpunosti izuzmemo priču o spomenicima, kakva je po vama slika današnjeg Zagreba u kontekstu recentnog suvremenog umjetničkog sadržaja koji grad nudi u javnom prostoru?

Takav sadržaj na životu održava mali broj inicijativa iz sfere nezavisne kulture, ali on je najčešće nevidljiv za širu publiku. Umjetnost koja nije vezana za neki institucionalni okvir u potpunosti je marginalizirana, osim toga kod nas je premalo umjetničkih praksi koje djeluju u javnom prostoru. Mislim da problem počinje s umjetničkim obrazovnim institucijama. Konkretno mogu govoriti o iskustvu na zagrebačkoj ALU koja studentima godinama ne nudi ništa više od ugljena i gline, a što je najvažnije izostaje kvalitetan kritički diskurs o umjetnosti. Studenti nemaju uvid u širinu umjetničkih praksi pa dolazi do uzastopnog recikliranja jednog te istog sadržaja. Ipak, postoje pojedinci i odsjeci koji su u posljednjih nekoliko godina napravili odmak, stoga vjerujem da dolaze nove generacije koje će donijeti pozitivne promjene.

Foto: Ana Zubak, Marko Lokas