Gradski život “guta” i groblja

Tokom godina i desetljeća grad se pomalo širi i, čini se, nezaustavljivim korakom, malo po malo, gricka svoju okolinu, njezine zelene komadiće i pretvara ih u dijelove svog urbanog tijela. Tim putem grad guta ne samo polja, šume i livade, već i prigradske uličice s obiteljskim kućama i vrtovima (svugdje na rubu grada!), seoska dvorišta sa štagljevima (Špansko!), pušnicama (Rudeš), štalama (južni dijelovi Sigeta!), a pojest će na potpuno isti način i sve drugo što mu se ispriječi na putu: vodocrpilišta (kut između Selske ceste i Krapinske ulice!), jezera (Savica!), pa čak i – groblja.

U Zagrebu postoje tek dva “nizinska” groblja, ona koja se ne nalaze na prigradskim brežuljcima: groblje na Oranicama, odnosno Donjem Vrapču te groblje u Stenjevcu. Oba groblja više nisu u upotrebi, ali su njihove sudbine dosta različite.

Groblje u Stenjevcu, jedino koje još nije integrirano u gradsku okolinu

Groblje u Oranicama je tokom posljednjih godina iz stanja posvemašnje zapuštenosti malo-pomalo pretvoreno u park. Nekad je ono bilo test hrabrosti za okolnu školsku djecu, koja su, želeći pokazati svoju odvažnost, prolazila kroz njega pod okriljem mraka na putu kući za mračnih i maglovitih jesenskih i zimskih večeri. Danas je posve drugačije. Sada je to ugodno mjesto s lijepim drvoredom i urednom stazom koja skraćuje put pješacima i biciklistima na putu iz centra grada prema Malešnici i Španskom, mjesto koje daruje pokoju minutu mira na putu između prometne Medarske ulice i još prometnijih Oranica. Sada je to groblje samo po uspomenama i po nekoliko desetaka starih nadgrobnih spomenika koji još uvijek stoje i leže raspršeni po parku, no više kao eksponati u prigradskoj podružnici Arheološkog muzeja. A po atmosferi? Danas je to ipak više park nego groblje.

Koji kilometar dalje od centra, u smjeru zapada, nalazi se drugo nizinsko groblje, jedino koje još nije potpuno “integrirano” (čitaj: pojedeno) u gradsku okolinu, ali će vrlo vjerojatno biti uskoro. To je staro groblje u Stenjevcu.

To maleno groblje je još uvijek zadržalo svoju pravu atmosferu. Dapače, zbog svoje neobične izoliranosti između okolnih naselja poprimilo je dodatnu dozu tajanstvenosti i neobična mira. Podsjetimo se, ono se nalazi jugozapadno od crkve u Stenjevcu, na kraju slijepe ulice, na mjestu gdje se asfaltirana ulica pretvara u kolski put, a naselje stambenih zgrada, nakon kratkog dijela popunjenog starijim obiteljskim kućama, prelazi u nedefinirano područje praznine: divljih neizgrađenih čistina, grmlja, polja… groblja.

Još prije desetak godina to je područje bilo gotovo posve prazno, ali mu se od tada grad kradomice iz godine u godinu primiče. S južne strane su mu se prije nekoliko godina približile zgrade krajnjeg zapada Španskog s udaljenim šarenim divom, trgovačkim centrom City Center West. Prije godinu dana produžena je i Šoljanova ulica s trgovinom Kauflanda koja se, na sreću, još ne nazire s groblja. Još bliže mu se primakao, gotovo ga dodirnuo, novi gradski vrt u Stenjevcu, velika površina koja je za vrtlarske sezone i sunčanog vremena prepuna ljudi, no za sivih hladnijih jesenskih dana, kao što su ovi, gotovo posve prazna.

Dakle, groblje se još uvijek drži, čuva svoj vječni mir za svoje “stalne stanovnike”, 30-tak grobova (posljednji ukop je tu bio 1976. godine) te rijetke “privremene” posjetitelje. Na žalost, s vremena na vrijeme ga posjete i neobuzdani gosti koji za sobom ostave smeće i duboke tragove automobilskih guma. Ipak, tu svejedno prevladava mir koji osigurava gusto grmlje oko njega koje mu pruža ne samo optički nego i zvučni zaštitni zid. Prema groblju i nadalje nema putokaza, nema asfaltnog prilaza, nema štandova sa cvijećem i svijećama. I baš zato je još uvijek posebno. Ovih dana kad su sva groblja prometna i bučna mjesta, ovo i nadalje čuva svoju tišinu kojom obavija svoje posjetioce.

Bio sam do njega pred nekoliko dana, navečer, nakon što je mrak već pao. Južno od njega se nalazi more svjetla, Šoljanova ulica, zgrade, trgovine. Sjeverno je tek malo manje bučna Samoborska cesta i središte Stenjevca, a oko njega je pojas tame. Zaštitni pojas koji još uvijek čuva groblje. A remete ga tek dvije svijeće usred groblja, zapaljene u spomen svojim stalnim stanovnicima.