Kada priroda kaže da je dosta!

„Ovo je jedan od ekološki najočuvanijih prostora Europe! Ovo je prostor na kojem se boje sunčanog i uzavrelog Mediterana sretno plemene mirom i svježinom gorja i blagošću zlatnih žitorodnih ravnica Panonije…“ Tako, naime, piše u promidžbenom tekstu na stranici Hrvatske turističke zajednice, koja još poziva da zaplovite azurnim Jadranom i u kozmičkom se zanosu spojite s dupinima i sredozemnim medvjedicama.

Takvo arkadijsko viđenje poprilično su narušili nemili događaji onečišćenja obalnog pojasa oko Pelješca i Mljetskog kanala. Stotine četvornih kilometara apokaliptičnih nakupina otpada, kateteri i igle, lešine i obilje plastike oskvrnuli su, čini se, „djevičanske plaže“ Korčule, Mljeta i Pelješca. „Srećom da nije bila sezona!“ vjerojatno s olakšanjem uzdišu u HTZ-u, jer kako će onda prodati djevičanstvo kada ga nema? Uostalom, smeće nije naše (smeće, čini se, nikada nije naše), nego albansko, crnogorsko, pa je onda stoput lakše odgovornost prebacivati na drugoga. Jednako kao što to čine i u Ministarstvu zaštite okoliša koje se pristojno ograđuje od „ekološke nepogode“, smatrajući da je problem u nadležnosti Državne uprave za zaštitu i spašavanje, gdje pak lopticu birokratski prebacuju na Lučku kapetaniju Dubrovnik. Zar je ovdje uopće bitno pitanje nadležnosti?

Dosad nam je više nego pogodovala istočnojadranska morska struja koja bi sve smeće koje se utrostruči tijekom proračunski važne sezone, u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, poklonila susjedima Talijanima. Tako smo sa smiješkom mogli konstatirati da je naša obala najčišća, uspoređujući je s industrijskom prljavštinom ušća rijeke Po koja, nažalost, ne dopušta turistički razvoj istočne talijanske obale.

Negdje struja, čini se, ide u smjeru kazaljke na satu, barem simbolički, a čini se da je to jedina sitna osveta koju priroda može zadati čovjeku. U ovoj priči nitko nije nevin, a zasad jedino ljudi stvaraju otpad koji priroda ne može probaviti. Godišnje proizvedemo oko 10 milijardi tona smeća, a recikliramo oko 40 posto. U najgoru kategoriju spada plastika, koje godišnje proizvedemo 90 milijuna tona, dok u oceanima završi oko 10 posto, dakle 9 milijuna tona! Sedamdeset posto ukupnog smeća padne na morsko dno, dok ostatak pluta sve dok ga ne preduhitre snažne ocenske struje i ujedine ga u kružnom kretanju, gdje se skuplja sa smećem svih naroda…

Da nerazgradivo smeće svih naroda, iako ga ne vidimo, negdje mora biti, pokazuje hipertrofirani primjer tzv. velikog pacifičkog vorteksa smeća. Riječ je o najvećem svjetskom vrtlogu koji čine južna pacifička struja, kalifornijska, južna ekvatorijalna i kuroshio struja. Područje prekriveno smećem veličine je države Teksas, a otkriveno je sasvim slučajno, gotovo kolumbovski, prije 13 godina. Izuzetno visoka koncentracija polimera (molekula plastike) pronađena u površinskom sloju mora upućivala je na fotodegradaciju plastike kao jedinog načina da se njezin sastav razgradi do veličine čestice. Za razliku od organskog otpada koji priroda uspijeva razgraditi do nestajanja, sintetički materijali nikada ne mogu posve nestati. Čišćenje takve površine gotovo je nemoguće, bilo zbog veličine zahvaćenog područja, astronomskih cijena čišćenja, bilo zbog mikročestica koje je nemoguće čistiti. Posljedice na floru i faunu su neizmjerne; svako malo ugibaju albatrosi s utrobama prepunim plastičnih čepova koje zamijene za jestivu hranu; ribe ne mogu izbjeći toksične čestice polimera u vodi koje neminovno ulaze u njihov metabolizam, a takva riba konačno dođe i do našeg stola. Užasava činjenica da postoje još četiri takva područja u svjetskim morima i oceanima, a znanstvenici svakodnevno otkrivaju njihovo širenje.

Jasno je da je problem izvan našeg fokusa. Teško možemo kritizirati količinu plastike i nerazgradivog materijala u našoj okolini sve dok smo svakodnevni korisnici plastičnih uređaja, laptopa, televizora, plastičnih vrećica, bočica… Svijest o reciklaži još nije dosegnula razinu svakodnevne higijene, a vjerojatno hoće tek kada se bude radilo o vlastitoj glavi. Korak unatrag u Hrvatskoj pokazuje i nedavni korporativni Prijedlog za  ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom o Pravilniku o ambalaži i ambalažnom otpadu, kojim bi se, ako se usvoji, prestalo naplaćivati 50 lipa za PET ambalažu, a onda možemo samo zamisliti porast količine otpada u javnom prostoru.

Sva kopna su otkrivena i sva su već kontaminirana, a sada nam slijede otkrića novih kontinenata, i to od vlastitog smeća.

Foto: Jutarnji.hr;  / Wikipedia