Što se krije ispod rotora?

Kako itko na kugli zemaljskoj može voljeti remetinečki rotor?!“, pitate se vi sada … pogotovo ako njega, rotor, poznajete samo iz perspektive vozača, gledavši ga kroz šoferšajbu.

rot1

Zapravo, njegovo ime bi se trebalo pisati sa velikim „R“, zato jer je to daleko najpoznatiji zagrebački objekt te vrste. One manje kružne tokove, recimo onaj iznad Kvatrića ili na Novoj cesti na Trešnjevci, većina ljudi i dalje naziva tim staromodnim imenom, „kružni tok“, dok je pomodna internacionalna riječ rotor većinom namijenjena velikim kružnim tokovima kakvih Zagreb nema puno … a među njima je samo jedan the Rotor, baš taj remetinečki.

rot2

Većina Zagrepčana ga poznaje samo kroz njegovu gornju, cestovnu dimenziju … i kad pomisle na taj splet cestovnih traka, često ih oblije hladan znoj. To je mjesto s najviše prometnih nesreća u čitavom Zagrebu, a možda i čitavoj Hrvatskoj, mjesto gdje za prolaz uvijek treba doza hrabrosti, nekad čak i drskosti jer, ako se ne ubacite odmah, onda će vas za pola minute početi gnjaviti oni iza vas svojim trubljenjem. To je i mjesto gdje se već po izboru trake zna tko je kakav vozač – svi vozači/ce koji žele ispasti frajeri/ce biraju krajnju lijevu traku za ulazak u kružni tok kako bi izbjegli dugu kolonu za ulazak srednjom trakom i demonstrirali kako se odvažno, brzo i umješno umiju ubaciti u tok vozila s njihove desne strane.

rot3

No, iako poznajem i tu dimenziju Rotora, to nije ona dimenzija koju volim i o kojoj želim pričati. Mene prvenstveno zanima ona „minus prva“ dimenzija, dimenzija otvorena pješacima i biciklistima (i tramvaju, no kako ju rijetko konzumiram iz tramvaja onda ju neću ni spominjati), a ta me dimenzija fascinira iz jednog vrlo bitnog razloga: to je jedno od tako rijetkih mjesta u našem gradu na kojem pješaci i biciklisti imaju prednost pred vozačima! I dok vozači Rotoru pristupaju sa strahom, bojazni ili bar respektom, njegovi posjetioci iz niže etaže ležerno šeću s kraja na kraj kako god žele. A kad bi gradske službe bile još malko dalekovidnije, mogli bi ti prolaznici čak poželjeti i zadržati se u njemu: usred Rotora se, naime, nalazi skupina drveća, mala šumica. Zašto ne bi tamo postavili nekoliko klupa? Zašto se pored i u nekom od onih „slijepih“ prolaza (ima ih dva, u smjeru sjeverozapada i juga) ne bi mogao napraviti mali skejtpark ili dječje igralište?

rot4

Podsjetimo se, Zagreb raspolaže nevjerojatno malom količinom javnih prostora raspoloživih samo pješacima i biciklistima, a mjesta na kojima se oni, nemotorizirani sudionici u prometu, stavljaju na prvo mjesto su tako rijetka da je to naprosto nevjerojatno, pogotovo ako se usporedimo sa, recimo, Austrijom, Njemačkom, Skandinavijom, zemljama Beneluxa, gdje se za pješake i bicikliste grade i trasiraju nevjerojatne staze i objekti kako bi njihov prolaz i boravak bio čim sigurniji i ugodniji. A kod nas se ovoga trenutka mogu samo dosjetiti stazama uz potoke (dijelovi uz Bliznec, Črnomerec, Kustošak, Vrapčak, Dubravica), stazom oko Jaruna, Savskom nasipu te fenomenalnom izuzetku, Šetalištu Jurija Gagarina, koje je još daleko od vrhunca svojih mogućnosti jer ga svako malo preprečuju nekakve stepenice, pješak-unfriendly raskršća, manjak vezanih staza na oba kraja (Trešnjevački plac/Krapinska ulica odnosno Savski nasip) s kojima bi to šetalište dobilo pravu funkciju. Naravno, čini se da nikome iz Grada ne pada na pamet poraditi na tome da to šetalište iskoristi svoj puni potencijal.

rot7

rot6

Na sreću, Rotor, iako je građen prvenstveno za vozače, najbolje funkcionira na pješačko-biciklističkoj razini. Nakon duuuugog poteza Avenije Dubrovnik koju je bez fizičkih barijera (pothodnici sa stepenicama, bez liftova) moguće prijeći samo kod Ulice Hrvatske bratske zajednice (MSU/Avenue Mall), Rotor je pravo osvježenje svojom slobodom kretanja koju pruža: želimo li na sjever prema centru? Ili na zapad prema Laništu i Areni? Ili na istok, sjeverno u smjeru Velesajma ili južnije, prema Savskom Gaju, Remetincu, Trnskome? Za svaki od tih smjerova Rotor pruža ugodan pješačko-biciklistički pristup bez gnjavaže sa semaforima i čekanjima. A kad bi se gradske službe još malo potrudile, moglo bi se tu napraviti još štošta, od tranzitnog čvorišta pretvoriti možda i u stacionarno (na doljnjem nivou se buka sa gornjeg nivoa ne čuje previše!) ili pak obogatiti prilazne smjerove dodatnim sadržajima. A kao šećer na kraju, neformalni ukras Rotora je i njegova pozicija otvorene grafiti izložbe sa postavom koji je stalno u pokretu, odlična djela bivaju brzo zamijenjena žbrljotinama bez smisla koje zatim u nekoj slijedećoj iteraciji zamjenjuje nešto zanimljivo … i tako stalno u krug, uvijek treba držati oči otvorene!

rot8

rot9

rot5

Eto, dragi ljudi, zato volim Rotor: građen je za vozače, koji ga se pomalo pribojavaju, a u njemu, potpuno neplanski i potpuno atipično za grad Zagreb, zapravo najviše uživaju pješaci i biciklisti!

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija