Zagrebački javni promet napreduje malim koracima
Kad bismo anketirali Zagrepčanke i Zagrepčane koji ih aspekt gradskog života najviše smeta, siguran sam da bi među prvima, ako ne i prvi, bio javni gradski promet. Iako Zagreb nije niti izdaleka kaotičan kao Napulj, Bangkok ili Lagos, još uvijek je daleko od uvijek kao uzor isticanih Beča, Berlina ili Kopnhagena. Ipak, iskreno govoreći, ne možemo se potužiti da se na tome planu baš ništa ne dešava:
– proteklih smo godina dobili puno novih tramvaja koji su prilično udobni, lijepi i posve prikladni i za sve osobe sa problemima u kretanju,
– displeji sa vremenima dolazaka tramvaja i autobusa također uglavnom rade dobro,
– vozni redovi istaknuti na svim važnijim stanicama su od velike pomoći,
– mogućnost pregledavanja rasporeda vožnji preko web stranice ZET-a je odlična.
Sve u svemu, mnogo toga o čemu smo još prije nekoliko godina samo sanjali, sada nam je dostupno i već samo po sebi razumljivo. Sjećam se kada sam krajem 80-ih putovao po Maleziji i divio se kada sam i u nekom zabačenom selu pronašao istaknut vozni red autobusa na svakoj pojedinačnoj stanici … mislio sam, hoće li to ikada doći i kod nas … i eto, stiglo je, 25 godina kasnije!
No, neke druge stvari se još uvijek ne miču daleko od mrtve točke i bio bi red progovoriti ponešto i o njima.
Na primjer, na gradskim prometnicama po kojima istovremeno prometuje više linija javnog prijevoza tako su česti primjeri da je vozni red podešen tako da polasci svih linija kreću jedan iza drugoga nakon čega slijedi poduži interval bez polazaka. Na primjer – tramvaji iz Prečkog voze često jedan iza drugog da bi nakon njih uslijedio interval od 10-15 minuta bez ijednog polaska. Vjerujem da postoji način na koji bi se polasci mogli koordinirati tako da se rasporede ravnomjernije i izbjegnu ovakve “rupe”.
Isto tako, od odavno najavljivane, a već desetljećima priželjkivane bolje koordinacije između HŽ-a i ZET-a nema još uvijek ništa. Željeznički prigradski promet i tramvajsko-autobusni se i dalje igraju skrivača i jedan i drugi se prave kao da onog drugoga uopće nema, bez obzira radi li se tu o tarifi, smještaju stajališta, mogućnostima prijelaza … Upravo stoga, zbog te vječne status-quo situacije u uklapanju željeznice u gradski promet, sa iznenađenjem sam dočekao informaciju da je od prosinca 2014. godine dozvoljen prijevoz bicikala vlakovima prigradskog prijevoza.
Pogled na novi vozni red prigradskih vlakova, koji je stupio na snagu krajem prošle godine, odavao je veliku promjenu. Naime, broj vlakova u kojima je prijevoz bicikala dozvoljen je povelik, a naznačena pravila prijevoza se poklapaju sa onima u zemljama u kojima je takav prijevoz već opća stvar: prijevoz bicikala nije dozvoljen u vrijeme prometne “špice” (ugrubo, između 6 i 9h ujutro te 14 i 18 h popodne), dok je vikendom i praznicima moguć tokom čitavog dana. Za ilustraciju, na cijeloj ili samo nekim dijelovima trase Harmica-Zaprešić-Glavni kolodvor radnim danom prometuje točno 60 vlakova. Od njih 60, na njih 35 je dozvoljen prijevoz bicikala (od toga je svakim danom dozvoljen prijevoz na 35 vlakova, dok je na njih 12, onima u špicama, dozvoljen samo subotom, nedjeljom i praznicima). To zvuči fenomenalno, pa kako teoriju uvijek volim popratiti praktičnim primjerom, tako sam jedva dočekao priliku da to iskušam i u praksi!
I, lijepi dani sredine ožujka ponukali su me na probnu vožnju. Zanimalo me je prije svega jesu li svi naznačeni polasci vezani uz nove niskopodne vlakove, kakva je tarifa, postoje li oznake za odlaganje bicikala u vlaku, je li se što promijenilo s mogućnostima parkiranja bicikala na stanicama … Ono što sam zatekao me je uvjerilo da je ova novina zapravo ipak kozmetička i da se ništa uistino važno nije promijenilo uvođenjem dozvole prijevoza bicikala vlakovima.
Jednog prijepodneva radnog dana dovezao sam se biciklom na željezničku stanicu u Kustošiji. Na stanici je i dalje bio stari stalak za parkiranje nekoliko bicikala, dok je šalter za prodaju karata bio zatvoren pa nisam mogao na licu mjesta kupiti kartu za sebe i bicikl. I, nakon nekoliko minuta čekanja stigao je i vlak koji je u voznome redu bio označen kao prikladan za prijevoz bicikala. Na žalost, neugodno me je iznenadio dolazak starog “mađarca” koji kao i uvijek ima visoke stepenice za ulazak u vlak.
Da situacija bude još gora, posred vratiju koja su (novost!) naljepnicom označena za prijevoz bicikala i dalje se nalazi čuvena žuta štanga koja izrazito ometa unošenje bicikla u vlak. Em je potrebna snaga za dizanje bicikla preko ulaznih stepenica, em je tu štanga za koju zapinju i guvernal i pedale i sic. Nakon cca jednominutog navlačenja bicikla i pomoći jedne starije gospođe ipak sam uspio unijeti bicikl u vlak, no vi koji ste slabije tjelesne građe zaboravite na ovakvu pustolovinu ili putujte u paru pa rješavajte problem udvoje (naravno, cijela ta operacija usporava ukrcavanje drugih putnika i usporava vlak).
Što se smještaja bicikla u vlaku tiče, ovaj vlak je bio opremljen posebnim prostorom u kutu određenim za njihov prijevoz (tok iza strojovođe), no, začudo, taj se prostor ne nalazi do vrata, već se bicikl mora progurati kroz odjeljak u kojem se nalaze ostali putnici … nepraktično.
Tokom vožnje do sljedeće željezničke stanice, Zapadnog kolodvora, kondukter se nije pojavio tako da nisam mogao čuti njegovu reakciju na moj prijevoz bicikala i upoznati se sa cijenom, no zato sam se po silasku na stanici uputio do blagajne i priupitao za važeću tarifu. Blagajnica se našla u čudu i na moj upit koliko je cijena prijevoza bicikla u prigradskim vlakovima rekla da joj moram reći između kojih stanica namjeravam prevoziti bicikl jer cijena ovisi o udaljenosti tj. kilometrima do odredišta. Nakon podužeg listanja po cjeniku i nepronalaženja tražene cijene blagajnica se zaputila do kolegice koja joj je rekla da je cijena ipak jedinstvena za sve udaljenosti ispod 50 km: 15 kn. Na žalost, takva se karta još uvijek ne može izdati pomoću kompjutera, već se i nadalje piše tzv. “bjelica” odnosno izdaje rukom pisana karta, što baš nije veliko veselje niti blagajnicima niti biciklistima, pogotovo kad se žuri na vlak koji kreće za koju minutu.
Dakle, iako smo se barem malo pomaknuli od nekadašnjeg načina prijevoza bicikala kada ih se nije moglo ponijeti sa sobom u vlak, već tek slati kao prtljagu, dok se HŽ obavezivao da će ga dostaviti na odredišnu stanicu u roku od 3 dana (idealno za vikend izlete, zar ne?), još smo daleko od pravog oblika ove usluge koja neće biti patnja i putniku i željezničkom osoblju i samome biciklu. Kao prijedlog za prve korake – možda bi bilo dobro u voznome redu označiti polaske niskopodnih vlakova kako bi se smanjile muke svim uključenim stranama, a i pitanje izdavanja karata bi trebalo riješiti na pogodniji način. Nadajmo se da do sljedećih poboljšanja na ovome polju nećemo morati čekati još nekoliko godina!
