Dizajnerice su jake u Hrvatskoj, ali i dalje nedovoljno samopouzdane

Kuna zlatica dobro je poznati dizajnerski tim koji čine Ana Kunej i Zlatka Salopek. Kako su se počele baviti dizajnom te odakle ime Kuna zlatica otkrile su nam u razgovoru prije koju godinu. Ovom prilikom postavili smo im par pitanja o radu ove jeseni nagrađenom na Izložbi hrvatskog dizajna 1314 te par pitanja o samom dizajnu iz rodne perspektive. Ana i Zlatka, kao tim Kuna zlatica, jednoglasno odgovaraju.

U kategoriji Dizajna vizualnih komunikacija pripala vam je jedna od tri jednakovrijedne nagrade za plakat Ćelava Pjevačica. Plakat je tek jedan iz serije radova koje radite za Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Kako je došlo do te suradnje?

K.Z.: Donekle slučajno. Naime, godinama je naš studio bio smješten u zgradi koju koristi Savez slijepih i u kojoj se nalazi kazalište Vidra. Kako su se naši radovi počeli sve više objavljivati, primjetili su ih i ljudi iz Kazališta slijepih i suradnja se činila sasvim logičnom – oni su super, mi smo super, susjedi smo i kužimo se!

Kuna zlatica je prijavila rad na izložbu, Zlatka je direktorica izložbe, žiri je rad nagradio. Ima li tu sukoba interesa?

Z.S.: Ma ne, naravno da nema. Važno je napomenuti da je Ocjenjivački sud bijenalne izložbe u potpunosti autonoman, do te mjere da Selekcijska komisija može prema svom odabiru na izložbu uvrstiti i radove koji se uopće nisu prijavili, neovisno o HDD-u. Moj posao oko Izložbe je bio čisto koordinatorski, a ne kustoski, pa nisam ni na koji način bila u doticaju niti s preliminarnom selekcijom, niti s ocjenjivačkim procesom oko dodjele nagrada. Treba imati na umu da svi mi profesionalno djelujemo u jako maloj zemlji, a kada bi svi koji sudjeluju u organizaciji i žiriranju ovako opsežne izložbe bili isključeni iz mogućnosti izlaganja na toj istoj izložbi, ne bismo mogli izložiti/nagraditi radove desetak ključnih imena čije djelovanje je obilježilo razdoblje od zadnje dvije godine koje 1314 predstavlja. Jedino su članovi žirija isključeni iz konkurencije za nagrade koje, važno je napomenuti, nemaju financijsku komponentu.

Vratimo se na sam rad. Vizualne komunikacije s jedne strane te slijepe i slabovidne osobe s druge na prvu izgledaju kao nespojiva kombinacija. S kojim ste se izazovima susrele radeći ove plakate i kako ste ih riješile?

K.Z.: Pa ta naizgled nespojiva situacija pokazala je i nama punu snagu predrasuda. Ni same nismo znale kako će ta suradnja izgledati, ali vrlo brzo smo shvatile kako će biti puno otvorenija i uspješnija od mnogih drugih u koje su uključeni ljudi koji nemaju poteškoća sa vidom. Pokazalo se da Vojo, Ana, Maria i ostali iz Kazališta slijepih vide bolje od većine ljudi.

Općenito sve materijale za Kazalište radimo svjesne osjetila vida. Kako u smislu svijesti o velikom dijelu ciljane publike koja vidi vrlo slabo ili uopće ne vidi, tako i u smislu stalnog naglašavanja tog osjetila. Svi plakati su ili naglašeno kontrastni i „čisti“, koloristički i kompozicijski izrazito čitki, ili su naglašeno nečitki kao npr. plakat za zadnji BIT festival. Nastojimo da se to osjetilo, odnosno njegovo odsustvo, uvijek u nekom obliku naglasi kroz te plakate. Velik dio plakata također je izveden vrlo taktilno, odabirom papira ili tiskarske tehnike. Svakoj novoj predstavi pristupamo po instinktu i sasvim slobodno, zbog izrazito dobre suradnje s kazalištem. Upravo takva suradnja daje nam mogućnost da damo baš sve od sebe.

Slijepe i slabovidne osobe nisu jedine marginalizirane društvene skupine s kojima ste surađivale. Projekt Vrapčanski jastuci suradnja je s duševnim bolesnicima iz zagrebačke bolnice Vrapče. Možete li nam reći nešto više o tom projektu?

K.Z.: Vrapčanski jastuci su nam jako, jako dragi projekt na kojemu smo radile otprilike tri godine. Projekt je među autorima uključivao dragu nam umjetnicu svjetskoga ranga Andreju Kulunčić, profesoricu Dubravku Stijačić iz Klinike za psihijatriju Vrapče, voditeljicu kreativnih radionica u Klinici, Vlatku Prstačić te pacijente Klinike. Glavna svrha projekta je destigmatizacija oboljelih od duševnih bolesti i poremećaja. U suradnji sa pacijentima osmislili smo proizvod koji se u potpunosti izrađuje u okviru radne terapije, Vrapčanski jastuk. Ti naši Vrapci, prvih 30-ak komada, obišli su cijelu Hrvatsku, pa i šire, u okviru interaktivne kampanje tijekom koje su se brojni ljudi iz najrazličitijih socijalnih skupina fotografirali sa jastucima. Te fotografije uploadali su na facebook stranicu i stranicu vrapci.org. Taj dio akcije završio je on-line licitacijom jastuka koje smo uspješno udomili u različitim dijelovima Hrvatske.
Jako smo sretne zato što taj projekt i dalje živi, iako smo se iz njega povukle prije više od pola godine. Naime, on je postao u potpunosti samoodrživ: pacijenti i dalje izrađuju jastuke, jastuci i dalje putuju, ljudi ih i dalje kupuju, novac od prodaje koristi se za kupnju materijala za nove jastuke, i tako dalje.

Radile ste direktno s duševnim bolesnicima? Kakva je njihova percepcija dizajna? Što ste o vizualnim komunikacijama naučile iz ovog iskustva?

K.Z.: Da, dio projekta odigrao se na seansama grupne terapije unutar Klinike, a pacijenti sa kojima smo radile su uglavnom oboljeli od depresije. Komunikacija koja se odigravala nije se ticala direktno dizajna, naša uloga je bila više moderatorska i slušačka. Od pacijenata smo saznali mnogo o tome kako oni vide svoje oboljenje, na koji način se oni osjećaju stigmatiziranima i što žele reći svijetu o tome. Ono što je naročito zanimljivo je način na koji se asocijacije rađaju iz najjednostavnijih svakodnevnih pojmova i koliko su ti pojmovi puni značenja. Naime, za jednu od prvih radionica pripremile smo niz ilustracija takvih pojmova (ključ, vrata, cvijet, knjiga, brdo, jastuk, i tako dalje) i vrlo brzo je isplivao baš jastuk kao nešto puno oprečnih doživljaja i emocija. S jedne strane je pacijentima jastuk simbol bolesničke sobe i svih negativnih emocija povezanih sa njom, a s druge strane im on predstavlja i dom, jer mnogi u bolnicu nose svoj jastuk kao jedinu materijalnu vezu sa prostorom sigurnosti i ugode.

A sad se opet vratimo na početak vaše profesionalne karijere koji je obilježila i nečija izjava: “Taj dizajn vam je baš krasan posao za ženske”. Na to ste se prošle godine, upravo kroz mediji dizajna, osvrnule u projektu Plakatiranje.
Ovom prilikom pitamo Zlatku, koja je ove godine bila i direktorica Izložbe hrvatskog dizajna 1314, kakva je zastupljenost dizajnerica na izložbi i koja je njihova pozicija u hrvatskom dizajnu?

Z.S.: Za potrebe ovog odgovora počela sam prebrojavati autore i autorice koji su izlagali na 1314. Brzo sam odustala jer je izloženo preko 300 radova, ali sam negdje na pola puta shvatila da ženskih autora ima barem 30% manje nego muških. To me iznenadilo, jer smatram dizajnerice doista jakima u Hrvatskoj. Priznate su, cijenjene i nagrađivane, njihovi radovi su redovito izlagani i objavljivani. Osim toga, aktivne su i pokretačice su napora za priznanje i jačanje dizajna kao preofesionalne djelatnosti u Hrvatskoj. Stanje u povijesti dizajna, s druge strane, potpuno je drugačije. Naime, teško je naći podatke o dizajnerima uopće, a o dizajnericama gotovo nemoguće. Znači, to je točka preklapanja nekadašnje nepriznatosti struke u cjelini i nepriznatosti ženskog autorskog rada.

Ono što smatram problemom danas je činjenica da su, kao i u svim strukama i nacijama (pa i najrazvijenijima), žene plaćene manje od muškaraca. Osim toga se pokazuje da je za dizajnerice usklađivanje privatnog života i autorskog zanimanja dosta zahtjevno, odnoso, zahtjevnije nego za mnoge muškarce u sličnoj poziciji. Postoji i problem samopouzdanja, odnosno asertivnosti, koji mnoge mlade autorice koči u tome da se upuste u osnivanje vlastitog studija i samostalno umjetničko djelovanje. Taj problem nataložen je u nacionalnoj tradiciji i u biti je opće hrvatsko pitanje pasivnosti i neodgovornosti za sebe i svoj uspjeh.

I za kraj, radite kao tim dvije dizajnerice. U svaki proizvod ugrađujete nešto svoje te su vam radovi prepoznatljivi po lakoći i razigranosti. Prepoznajete li same neke karakteristike vašeg rada kao ženske? Može li se uopće govoriti o ženskom senzibilitetu u dizajnu?

K.Z.: Ako u našim radovima nije ugrađen neki dio autora, od čega se sastoji to autorsko djelo?
Znale smo čuti komentare da nešto izgleda „jako ženski“. Te suradnike upozorimo da ipak surađuju sa dvije ženske osobe.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija