Što je dizajn u vremenu nesigurnosti

Ovogodišnji Dan D kao temu postavlja Design: Borderline / Dizajn: na rubu. Programski je naglasak bio na promjeni socijalnog, ekonomskog i političkog konteksta u kojem dizajn djeluje, kako u postkomunističkim zemljama i regiji, tako i u širem okruženju. S druge strane, namjera je bila i propitati sam pojam dizajna – njegovu percepciju, položaj i upotrebu. Ono što se prepoznaje kao jedna od okosnica suvremenih uvjeta dizajnerske produkcije je sve češća interdisciplinarnost, dekonstrukcija dizajnerskog procesa, nestabilnost, odnosno potreba za redom, fokusom i novim oblicima rada i suradnje. U postmodernom shvaćanju, i posebno prekarnim uvjetima rada, podjela na „industrijski“ i „grafički“ dizajn više ne funkcionira, dizajnerska praksa postaje fluidna, a oni su prisiljeni koristiti sve različitije vještine kako bi mogli opstati. Pitanja koje se postavljaju su uloga dizajnera, pozicioniranje prema neprestanim mijenama konteksta i uvjeta rada, položaj struke u društvu, odnos s korisnicima krajnjih produkata njihovog rada, prihvaćanje, odnosno kritika smjera u kojem dizajner u situaciji nestanka industrije postaje poduzetnik i investitor, i je li tu riječ o emancipaciji ili eskapizmu, što je „dobar dizajn“ danas, a što je bio nekad itd.

4

Predavanja pozvanih dizajnera i nedizajnera drugog dana festivala na ovu temu odgovaraju iz različitih uglova. Sodja Zupanc Lotker, umjetnička direktorica Praškog kvadrijenala, organizacije posvećene istraživanju i proširivanju pojma scenografije, bavi se problemom shared spaces. Stefano Mirti, arhitekt, dizajner i profesor na Sveučilištu Bocconi u Milanu, Design Institute Ivrea i osnivač škole dizajna NABA, govori o „dizajnu između borderlinea i višestrukog poremećaja ličnosti“. Dejan Kršić tematizira granice dizajna, odnosno dizajn kao diskurzivnu praksu. Idis Turato govori o praksi projektiranja različitosti – ili projektiranju nepredvidljivog, a Dragan Protić – Prota i Đorđe Balzamović – Žole iz beogradskog SKART-a o svom eksperimentiranju s poezijom, dizajnom, performansom, uličnim recitacijama i agitacijama i osnivanjem zborova.

10 pojmovnik i organizam

*Organizam

Stefano Mirti raščlanjuje svoje profesionalno djelovanje na različita polja, od prakse dizajnera – projektanta do iskustva predavača u različitim uvjetima i (van)institucionalnim programima. Na primjer, na Sveučilištu Bocconi drži kolegij na jednom standardnom master programu, dok na Politecnico di Milano vodi „Four year community workshop“, s naglaskom na eksperimentalnom načinu podučavanja, novim medijima, društvenim medijima i konceptu „blended system“, koji se sastoji od kombinacije tradicionalnog sustava podučavanja i sloja dodatnih znanja i vještina potrebnih za snalaženje i djelovanje u novomedijskom kontekstu. Ističe da je nužno prepoznati društvene medije kao ključno obilježje današnje stvarnosti pa na tvrdnju Marshalla McLuhana da je „medij poruka“ odgovara da je poruka zapravo zajednica (community). Smatra da je Instagram, primjerice, promijenio suvremenu komunikaciju, doživljaj okoline i samoreprezentaciju. Mirti prepoznaje i nestajanje granice između vremena i prostora rada i ostatka života, pa u tom smislu kaže da je važno baviti se prividno beskorisnim i besmislenim stvarima (poput njegove navike svakodnevnog fotografiranja neba) koje mogu poslužiti kao ventil, odnosno oblik meditativne pauze u radu. Međutim, kao osnovu uspješnog (dizajnerskog) djelovanja vidi mješavinu profesionalizma i amaterizma u radu, gdje je, zbog osnovnog pitanja egzistencije, nužno biti profesionalan u određenom području, dok je za ravnotežu potrebno nekim se aktivnostima baviti amaterski, ali na najfiniji mogući način. Ipak, danas, kad zbog različitih „socijalnih“ alata svatko može biti dizajner, bitno je vlastita ograničenja shvatiti kao granice koje sami postavljamo, imajući na umu da vrijeme radi za nas – uvijek postoji prostor za ulazak, učenje i napredak u novim područjima djelovanja.

7 organizam

Dejan Kršić na početku naglašava problem percepcije dizajna u različitim kontekstima – npr. prezentaciju u hrvatskim medijima gdje šira javnost dizajn doživljava isključivo kroz modni dizajn i eventualno unutrašnje uređenje. Dalje, bitno je imati na umu i distinkciju između modernističke ideje dizajna kao znanstveno utemeljenog procesa koja ne odgovara današnjem postmodernom okruženju obilježenom pop kulturom. Govori o problemu konstrukcije discipline dizajna, kroz njegov predmet, metodologiju i historiju, odnosno pitanje tko tu historiju piše, što se smatra vrijednim, što uključujemo, a što isključujemo. Kao primjer različitih prostora prepoznavanja i vidljivosti, koristi izjavu Mladena Stilinovića: „An artist who cannot speak English is no artist“. Smatra da je strukturni problem dizajna naglašavanje autorstva, individualnog, kreacije, dok se zanemaruje kolektivno, društveni aspekt i možda ono najbitnije: potrošnja kao proizvodnja značenja. Problem borderlinea vidi kao motiv koji vrlo dobro ilustrira današnje društveno okruženje – počevši od činjenice da se „granični poremećaj“ doživljava kao nešto prihvatljivo, čak poželjno, a služi da bi se izbjegla stigma mentalnih bolesti. Tu povlači paralelu s dizajnom – u njemu je kao i u medicini u nekim ranijim razdobljima postojala distinkcija, određena metodologijom i ideologijom. Dizajn danas doživljava kao područje koje dekonstruira razlikovanje između znanosti i umjetnosti. Ipak, neobično je da je i u takvim uvjetima većina današnjeg dizajna temeljena na Bauhausovom pripremnom kursu, baziranom na odnosu forma – sadržaj – oblikovanje. Dizajn se shvaća kao praksa, dok se previđa da je za uspješno djelovanje u tom području nužno poznavati i razumijevati njegov historijski (linearni) razvoj, što podrazumijeva istraživanje i historiografiju ranijih praksi, da bi se određeni motivi i teorijski koncepti mogli koristiti, rekontekstualizirati ili opovrgavati. Smatra da dizajn treba promatrati kao označiteljsku, diskurzivnu praksu koja otvara prostor komunikacije između znanosti i umjetnosti.

1 dejan krsic

* Dejan Kršić

Idis Turato polazi od prognoza da ćemo u idućih stotinjak godina živjeti u kontekstu nepredvidivog, tako da svoje djelovanje u arhitekturi, ali i samo obrazovanje u tom području, doživljava kao obrazovanje za projektiranje nepredvidljivog. Referirajući se na Deleuzea koji kaže da je grad kao slika Jacksona Pollocka, smatra da je ono efemerno temeljno obilježje pogotovo današnjeg urbanog okruženja. Organizacijske matrice prepoznaje u naizgled neorganiziranim sustavima – smatra da je cyber prostor apsolutno kontroliran i reguliran, a trg Tarhir vidi kao arhitektonski koncept 21. stoljeća. Mogućnosti kontroliranja i „proizvodnje“ teritorija vidi složenijima nego što se čini. Primjer takve proizvodnje je njegov višegodišnji projekt „Grada – leptira“ s riječkim umjetnikom Damirom Stojnićem, koji je u konačnici rezultirao smještanjem imaginarnog grada-hibrida na Google Earth. Zanimljiv mu je i fenomen „shrinking cities“ i svi oblici korištenja i evolucije takvih prostora, primjerice ono što se zadnjih desetljeća događa u Detroitu. U kontekstu deindustrijalizacije nestaje jasna distinkcija unutar fizičkog prostora, što uvjetuje i ulogu dizajnera-arhitekta. Na primjer, oko 20% prostora u Rijeci danas ne može se promatrati niti kao industrija niti kao grad. Turato smatra da je ona evidentno umorna i izgubila je sve što je čini gradom. S druge strane, baš je to spašava od komercijalizacije i pretvaranja u turistički „resort“ (projektu „Delta“, kojem smo pisali ovdje, predviđa neuspjeh). U takvom je kontekstu nužno promatrati i kreativno koristiti energiju mjesta i ljudi, pa makar ona značila stvarnost notorne „legalizacije“ i činjenicu da „narod danas gradi u Bauhausu“. U svojoj dizajnerskoj praksi inzistira na projektiranju koje uzima u obzir sve te faktore i organizira ih u protočne, samoodržive procese oblikovanja i razvoja prostora u više vremenskih i prostornih slojeva. Smatra da oblik nije ono čime će se arhitekti u 21. stoljeću baviti, arhitektura se više ne može promatrati kao dizajn fiksnog.

2 intervali

Vesna Rohaček, Dora Đurkesac : Interval

Dragan Protić i Đorđe Balzamović iz ŠKART-a, po struci arhitekti koji zarađuju za život grafičkim dizajnom, svoje su izlaganje otvorili pričom o ogradi čija je pouka da bi svatko trebao naći svoj put. Govorili su o osnivanju i postavljanju na noge zborova Horkeškarta i zbora penzionera (Horuk), o Pesničenju, festivalu poezije i dugogodišnjoj seriji poetskih recitacijskih večeri koje su se odvijale diljem regije, radu s djecom u domu u gradu Bela Crkva, seriji nastupa po gimnazijskim sportskim dvoranama u malim mjestima, gdje nastupaju i pjesnici, bendovi i lokalna udruženja penzionera. Čitali su svoju poeziju koju objavljuju u obliku „samizdata“ i dijele na ulici, a i pjevali pjesme Đorđa Marjanovića koje uvježbavaju sa zborom penzionera. Svoju metodologiju rada nazivaju “arhitekturom ljudskih odnosa”, što se odnosi na njihovu grupnu dinamiku i iznalaženje novih vrijednosti unutar kolektiva. Njihov se rad u svakom pogledu može nazvati emancipatorskim, od proizvodnje umjetničkog sadržaja i prostora za (umjetničko) izražavanje otvorenog svima („umjetnost mora biti besplatna“) do grafičkog dizajna izdanja nezavisnog Radija B92, projektiranja vizualnih identiteta i oblikovanja omota knjiga za više biblioteka i općenitog djelovanja na civilnoj sceni u Srbiji i u regiji. Na arhitektonskom fakultetu u Beogradu postavili su citat: „Ti, kad prođeš ulicom, ulica postane priča.“ Ono što time poručuju možda ih i najbolje opisuje.

8 pojmovnik

9 pojmovnik1

* pojmovnik

Na kraju, pitanje dizajna u smislu „istraživačkih, refleksivnih, diskurzivnih, konceptualnih, kritičkih, eksperimentalnih, rubnih, interdisciplinarnih, suradničkih praksi, novih modela suradnje i djelovanja, novih odnosa i hijerarhija u dizajnu i uokolo dizajna“ dotaknuto je i na tematskoj izložbi Dizajn: na rubu. Između ostalih, Petra Milički u projektu Monuments of a Yugo-sized global village fokusira se na online komunikaciju koja se odvija na različitim Youtube kanalima posvećenim kulturnoj i popkulturnoj ostavštini bivše Jugoslavije. Umjetnica Vesna Rohaček i produkt dizajnerica Dora Đurkesac, aktivne i na suvremenoplesnoj sceni, postavljaju luminokinetičku interaktivnu instalaciju Interval koju čine dva bazena s vodom na osjetljivom podu čije vibracije pokreću valove na površini, a njihov se svjetlosni odraz projicira na okolne zidove generirajući fluidan i promjenjiv, živi ambijent. Predstavljen je (odnosno „prenešen“ iz MSU-a) rad Dore Bilić i Tine Mueller WC lektira, gdje je 49 bijelih keramičkih pločica interpolirano u prostore muzejskih toaleta, s otisnutim naslovima umjetničkih djela iz stalnog postava. Naslovi, s navedenim imenom autora, dovode u direktnu vezu sferu visoke umjetnosti sa sferom svakodnevice, kultivirani grafički i tipografski senzibilitet sa spontanim intervencijama po javnim toaletima.

5 milicki

Petra Milički: Monuments of a Yugo-sized global village

3 kuduz i wc lektira

Dora Bilić, Tina Mueller: WC lektira

Sve ove predstavljene prakse kroz svoje iskustvo odgovaraju na zadanu temu. Različitim primjerima i situacijama s kojima se u svom djelovanju suočavaju, kao i uglovima iz kojih pitanje dizajna kao discipline promatraju, otvaraju nova područja razmišljanja i potiču na daljnje rasprave.

Fotografije: Mirela Šavrljuga

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija