Znakovi su jedino što ostaje od propalih tvornica i tvrtki

Povodom predstavljanja knjige „Spasi znak!“ s koautoricom istoimenog projekta Sanjom Bachrach Krištofić razgovarala je Ana Radovanović.

Što je Spasi znak! i kako ste došli na ideju da napravite takav projekt?

Spasi znak! je projekt umjetničke organizacije Kultura umjetnosti iz Zagreba, ostvaren u suradnji s fotografom Marijom Krištofićem, povjesničarkom umjetnosti Rosanom Ratkovčić, etnologinjom i kulturnom antropologinjom Sonjom Leboš. Tijekom rada razgovarali smo o temi s dizajnericama Lanom Cavar i Narcisom Vukojević, koje su se u svojim istraživanjima bavile sličnom temom (o čemu smo pisali ovdje).
Spasi znak! promiče zaštitu i obnovu starih tvorničkih natpisa, znakova i logotipova na području grada Zagreba kao doprinos očuvanju dizajnerske i industrijske baštine. Akcija je pokrenuta u Zagrebu kao negdašnjem velikom industrijskom centru, pa je u raznim zonama ostalo još sačuvanih obilježja.

Tijekom godina u Hrvatskoj se odvijao niz akcija pojedinaca (Dalibor Martinis: Umjetnik pri radu, Sanja Iveković: Nada Dimić file), grupa (Lana Cavar i Narcisa Vukojević: Iskopavanja – Znakovi proizvodnje, proizvodnja znakova), nevladinih organizacija (više nevladinih udruga organiziralo je akciju: Operacija grad), ili institucija (Muzej grada Zagreba: Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive). Na žalost, na području Zagreba i Hrvatske svjedoci smo nastavka urušavanja i uništavanja, a ne očuvanja. I oni tvornički kompleksi koji su zaštićeni kao kulturno dobro, prepušteni su propadanju iz više razloga (Stara klaonica, Paromlin), pa su često znakovi jedino što ostaje na ruševnim zgradama ili zatvorenim trgovinama. Najveći dio tih znakova nije obuhvaćen zakonom jer po postojećim kriterijima nemaju posebnu likovnu, estetsku ili drugu vrijednost. U Muzeju grada Zagreba postoji zbirka zagrebačke svakodnevice, no, kao što se i zove ona obuhvaća široki raspon predmeta tijekom povijesti, pa u zbirci imaju tek nekoliko natpisa i to većinom obrtničkih.

Natpisi i svjetleće reklame uvijek su bile naznaka napretka svakog grada, pa tako i Zagreba. Osim na pročeljima tvornica i trgovina natpisi su se nalazili i na glavnom gradskom trgu još od sredine 1930-tih godina. Gledajući stare fotografije uočit ćemo zaštitne znakove osiguravajućih društava, hotela, kavana, ali i gotovo sve vodeće industrije: Pobjeda, Pliva, Tesla, DRT, Chromos, Kristal, Kamensko, Varteks, Astra, Fotokemika, Neva, Elka, TOZ – tvornica olovaka Zagreb, Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, i mnogi drugi. Po najnovijoj Odluci o komunalnom redu, u Zagrebu natpisi firmi izjednačeni su s billboardima koji su godinama prekrivali fasade. Trajno je zabranjeno postavljanje znakova na krovove na Trgu bana Jelačića i Petra Preradovića. Zadnji rok za uklanjanje postojećih bio je prvi srpnja. Ova odluka se još uvijek sprovodi pa upravo svjedočimo daljnjem uklanjanju postojećih znakova na nama nepoznatu adresu. Smiješno je da se to događa usporedno s općom šatorizacijom i provincijalizacijom grada.

Naša teza je da prvo i hitno moramo predložiti način i mjesto pohranjivanja prilikom skidanja koje će biti obavezno za sve gradske institucije, javne i privatne subjekte. Nakon toga će se krenuti u obradu građe. Obrnuti sistem se do sada nije pokazao uspješnim.

Po kom kriterijumu su predstavljeni znakovi birani? Koliko ih je ukupno obuhvaćeno istraživanjem?

Dakle, kriterij je bio zaista jednostavan – snimiti preostale znakove koji nestaju gotovo preko noći. U razgovoru sa (konzervatorskom) strukom shvatili smo kako je potrebno snimiti postojeće stanje i napraviti popis lokacija na kojima se ti natpisi nalaze kako bi imali neki konkretni dokument od kojeg možemo krenuti dalje, jer velik dio ovih natpisa, prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, nije vrednovan. Mi smatramo da su svi znakovi važno svjedočanstvo industrijske prošlosti, nekadašnjeg ekonomskog razvoja, ali i simboličnih te estetskih vrijednosti vremena kojem pripadaju. U knjizi je obrađeno osamdesetak znakova/natpisa.

Da li je knjiga Spasi Znak vizuelni album ili postoji i neka (tehnička, vremenska, industrijska, grafička) analiza znakova koji su ušli u istraživanje?

U dva teksta na početku knjige opisuje se zatečeno stanje u gradu Zagrebu, zatim nabraja niz drugih akcija usmjerenih na očuvanje industrijske baštine te kritički promišlja i predlaže rješenje. Zatim slijedi stranica za stranicom onog što ste lijepo nazvali vizualni album – jer baš jednostavan slijed fotografija zorno prikazuje što je preostalo i strašan nivo devastacije cijelog urbanog okoliša: od tvornica u predgrađima do lokacija u centru grada. Ilustracije kreću od natpisa bivših tvornica, dakle velikih industrijskih kompleksa, preko skladišnih prostora ili trgovina koje su se nalazile u gradu do onoga što smo interno nazvali “tragovi” koji su ostali kao zadnji svjedoci nakon što su neki od znakova maknuti s fasada.
Na kraju knjige slijedi popis s naznačenom djelatnošću firme, točnom lokacijom, opisom tehnike u kojoj je natpis izveden te opisom tipografije i korištenih karakterističnih boja, pa je iz svega jasno vidljivo da je u dizajnu korišten sličan broj scriptova, neserifnih i serifnih fontova, dok u prikazima znakova nalazimo često figurativne likove: od ljudskih, animalnih ili biljnih do pojednostavljenih predmeta koji simboliziraju djelatnost proizvođača.
Njihova estetska svojstva, simbolička i semantička značenja različita su i ovise o namjeni i vremenu u kojem su nastala.
U predgovoru knjige povjesničarka umjetnosti, Rosana Ratkovčić piše: “U semantičkom smislu česti su nazivi s pojmovima čije je simboličko značenje bilo važno u diskursu tadašnjeg državnog poretka, kao što su Sloboda, Mladost i Znanje. Primjećujemo i naziv Solidnost, poduzeća koje se nekada nalazilo u Bauerovoj ulici, od kojeg je preostao samo ovaj natpis na pročelju.
Nazivi nekih tvornica nose imena heroina i heroja iz Narodno-oslobodilačke borbe, kao što su Nada Dimić i Janko Gredelj. U tu skupinu pripadaju i neke tvornice koje još uspješno rade, kao što su Kraš ili Badel, koje su svoj naziv pretvorile u brend, izbacivši ime osobe po kojoj su nazvane, Josip Kraš, Marijan Badel.
Prisutni su i nazivi koji se odnose na samu djelatnost, kao što su Rudar ili Pluto. Nazivi nekih tvrtki zadržavaju ime grada; Zagrepčanka, Zagrebački plavi, a neki su i uže kvartovski određeni, kao što je Maksimir. U nazivima nekih tvrtki mogu se pronaći i čudne kratice koje podsjećaju na semantiku sovjetskog režima, kao što su Štimrad ili Hepok.”

Istorijski gledano, da li ste izdvojili neke kategorije kojima bi znakovi pripali, u vidu umetničkog pravca, epohe, uzora?

Većina ovih znakova nastala je u doba socijalizma, malen dio prethodi tom dobu ili je nastao nakon rata, no zagrebački uzorak je premalen za ovakvu vrstu analize. Projekt bi se trebao proširiti na druge gradove Hrvatske, ali i regiju bivše Jugoslavije i tek tada bi se mogla napraviti kvalitetna analiza po pojedinim dekadama, segmentima: likovna, tipološka, semantička.

Koliko su dostupne informacije o autorima znakova (pre svega dizajnera)? Da li ste stupili u kontakt sa njima? (Da li ste otkrili neke zanimljive anegdote vezane za kreaciju, izradu i sam život znaka na zdanju na kome stoji?)

Kao što sam rekla, nivo devastacije u cijelom gradu i zemlji je strašan. Logika kapitala melje sve pokušaje očuvanja. Navest ću primjer Dalmacijavina iz Splita: na atraktivnoj lokaciji se nalazi zgrada koju je 1959. projektirao Stanko Fabris . Zgrada je prazna od 2009. godine, a u njoj je ostala vrijedna dizajnerska građa unutar posebnog ureda za dizajn (o čemu smo pisali ovdje). Ivica Jurić bio je tamo dizajner 37 godina, no uslijed nagomilanih problema, interes za očuvanje je bio malen. Prije dvije godine Mreža solidarnosti je otkrila dizajnersku građu, filmsku zbirku i drugo te upozorila na potrebu spašavanja i očuvanja materijala Državnih arhiv u Splitu. Nakon dvije godine nije učinjeno ništa, a kako se sada radi o tome da je bivša tvornica na terenu Lučke kapetanije, nevladine udruge su u sukobu s zakonom pri ulasku na privatni posjed. Slična priča se dogodila sa zagrebačkom mesnom industrijom Sljeme, Nadom Dimić, Jankom Gredeljem. Nestankom arhiva nestala je dokumentacija pa su imena najvećeg dijela dizajnera nepoznata. Preostalo nam je da se raspitujemo među znancima pa nam je tako jedna povjesničarka umjetnosti rekla da je crtež ptica u letu na znaku izdavačke kuće Mladost djelo Raula Goldonija. Znala je to potpuno slučajno: njena majka je likovna umjetnica koja je surađivala s njim u toj istoj izdavačkoj kući. Mario i ja smo godinama radili kao vanjski suradnici Jugotona, pa znamo da je drugi po redu logo, pisani u okviru, radio Ivan Ivezić, dok je ptica (kopirana žuna) i tonska reklama „nova ploča“ djelo pokojnog Slavka Drobnića (prethodno djelatnika Zagreb filma), u čijem studiju su se radili mnogi reklamni televizijski spotovi 1970-ih.

Zamolila bih vas da izdvojite neke znakove koji su vam posebno dragi i da obrazložite zašto.

Nama su bili posebno dragi znakovi koji su u svome nazivu pronosili društvu imanentne vrijednosti: Znanje, Mladost, Naprijed, Sloboda, Solidnost, Pobjeda. Kako često svaka priča ima neki osobni kut i poriv – kod nas je to obiteljska profesija: moja kćer i ja smo grafičke dizajnerice, a to je bio i moj otac, Čedo Bachrach. On je između drugih poduzeća radio u mesnoj industriji Sljeme. Sjećam se crteža Sljemenovog “Jankeca” (simplificirana figura mladića obučenog u karakterističnu nošnju okolice Zagreba) s njegove crtače daske. Nacrtao je i logo Žitokombinata čija glavna zgrada je bila smještena unutar zaštićenog kompleksa industrijske baštine Zagreba, Paromlina, koji je pušten da propada, pa je nedavno, zbog javne sigurnosti, veći dio zgrade srušen od strane gradske uprave.

Ana Radovanović (razgovor je uz dozvolu prenesen s portala designed.rs )