Prostorne situacije rezultat su tranzicije, ali i centralizacije

Igor Eškinja (r. 1975.) nagrađivani umjetnik i docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, dobitnik je ovogodišnje prve nagrade T-HTnagrada@msu.hr (ovdje), što je i neposredan povod za ovaj razgovor.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Igor Eškinja

Ove je godine ocjenjivački sud nagradio radove kojima bismo već na prvi pogled mogli naći zajednički nazivnik; pojednostavljeno – radovi se bave intimnim, kolektivnim i prostornim posljedicama tranzicije. Koji je prema Vašem mišljenju razlog da su prepoznati i nagrađeni radovi upravo ove tematike?

Sva tri nagrađena rada dijele nekoliko zajedničkih karakteristika: izražen distopijski moment, proizlaze iz stvarnih prostornih situacija te su rezultat tranzicije, ali i centralizacije. Čini mi se da odluka komisije da dodijeli sve tri nagrade radovima sličnih sadržaja postaje i snažna izjava (statement/stav) samih članova komisije.

1

Drugonagrađeni rad – umjetnička intervencija “Stolen Future” Neli Ružić dio je kampanje za očuvanje arhitektonske baštine arhitekta Ivana Vitića (više ovdje), a trećenagrađeni performans “Pozdrav” Vesne Mačković u napuštenoj Željezari Sisak intimni je, ali i kolektivni obračun unutar opustošenih objekata industrijske baštine. Vaš rad “Arhitektura optimizma” uzima u fokus korelaciju pariškog predgrađa i riječke četvrti s naglaskom na pitanje stanovanja. Bave li se umjetnici onime što su propustile učiniti institucije?

Mislim da se umjetnici puno više bave institucijama, nego institucije umjetnicima. Aktivistička praksa je zastupljena u brojnim radovima hrvatskih suvremenih umjetnika/ica. Od primjera aktivizma koji ima za cilj društvenu promjenu do aktivizma kao metode korištene u stvaranju novih radova. Osobno ne smatram moj rad aktivističkim, mislim da on proizlazi iz neke životne situacije, da je u nekom odnosu sa životom. Rad je isključivo osmišljen za galerijsko-muzejski kontekst te u tom smislu fotografirane lokacije postaju “materijal” koji oblikujem.

8

6

Na kojoj razini kontekst u kojem se nalazi grad Rijeka kao postindustrijski grad koji se bori s depopulacijom igra ulogu u Vašem radu?

Kontekst Rijeke, depopulacije, stanovanja te usporedbe s jednim multietničkim predgrađem su koncepti koji funkcioniraju kao ishodišne točke. Oni su neka vrsta meta-teksta koji je inicirao rad i ti se elementi kasnije iščitavaju kao asocijacije.

“Arhitektura optimizma” je instalacija organizirana u vertikalnoj osi u kojoj noćna veduta rječkog stambenog naselja Turnić “lebdi” u formi transparentnog zastora, dok horizontalno isčitavamo neotisnute stranice dnevnih novina na kojima je sunce ostavilo tragove i oblikovalo crteže. Krhki radovi na papiru funkcioniraju kao posljedice stanovanja i kod njih sam koristio materijale snimljene u Vitry sur Siene.

10

14

Koje su poveznice pariškog predgrađa s riječkim naseljima? Zašto korespondiraju upravo ove dvije sredine?

Rijeka je izgubila gotovo trećinu stanovnika u posljednjih 25 godina. Manjak stanovnika nije vidljiv samo iz statističkih podataka, nego ga zamjećujemo običnom šetnjom čak i samim središtem grada. S druge strane, Vitry je izrazito multietnički grad (većina stanovnika nisu porjekom Francuzi). Zanimljivo mi je bilo usporediti ove dvije sredine i zamisliti stanovnike Vitryja koji se bude u riječkim neboderima. Upravo u tom smislu se na simboličkoj razini dešava inverzija u kojoj fotografija usnulog riječkog kvarta prestaje imati jedino negativne konotacije, već ju počinjemo isčitavati kao mjesto potencijalnih projekcija.

2

7

Što je optimizam u Vašoj “Arhitekturi optimizma”, budućnost? Ili je optimizam nešto što se već dogodilo? Može li optimizam biti posljedica arhitekture ili se optimizam treba udahnuti u arhitekturu? Proizvodi li grad svojom arhitekturom i urbanitetom optimizam i – može li nam ga oduzeti?

Optimizam vidim prvenstveno kao pitanje. Kao otvoreni koncept koji je moguće sagledati iz različitih očišta i u tom smislu vaše pitanje može biti i najbolji odgovor.

4

Volite reći da niste skloni nuditi gotove interpretacije umjetničkog rada, da izbjegavate narativnu potku te da vam je draže da djelo otvori prostor za pokretanje dijaloga o određenim temama. Što bi to bilo na primjeru Vašeg rada?

Općenito, nisam sklon naraciji.
Ponekad rad nastaje kao reakcija na izlagački prostor, ponekad krećem od koncepta, a ponekad nekakva vizualna bilješka ili materijal iniciraju proces stvaranja. Na neki način posjetitelj je suočen s prostorno-vizualnom pojavom koja se kroz asocijacije otvara i nudi koncepte ili reference. Svaki trag, predmet, gesta, zabilješka ili prostorna organizacija unutar muzeja potencijalno može nositi poruku i u tom smislu izlagački prostor je prostor u kojem posjetitelj aktivno sudjeluje u recepciji rada. Pokušavam napraviti radove koji daju prostora gledatelju.

13

Kao sveučilišni profesor, ali i aktivni umjetnik, kako komentirate tendenciju da se suvremena umjetnost redefinira kroz pojam kreativnih industrija te da joj se time nameće imperativ ekonomske isplativosti?

Parafrazirao bih Borisa Groysa, njemačkog filozofa i povjesničara umjetnosti koji je u nedavno objavljenom eseju (The truth of art – E-flux) postavio pitanje: “Da li umjetnost može govoriti istinu?” Ako umjetnost govori istinu onda ju moramo uzeti u obzir i ako nam se ne sviđa, tada postaje jednako važna kao i znanost. Ukoliko umjetnost ne govori istinu, tada umjetnost postaje pitanje ukusa, definirana je tržištem i ne razlikuje se od dizajna.

Ova ideja izvrsno sažima ključne argumente u kompleksnoj debati o kreativnim industrijama. Važno je dodati i činjenicu da živimo u maloj zemlji i izuzetno malom tržištu o čemu itekako treba voditi računa.

 

5

Rijeka je odabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020. g. Koje mogućnosti, ali i izazove vidite za grad u kojem ste rođeni i u kojem djelujete u periodu koji je pred nama?

EPK je izvrsna platforma na kojoj kultura treba ući u sve pore društva (od vrtića, školaraca, umirovljenika, studenata, radnika do učitelja, zanstvenika i gospodarstvenika). Da bi projekt zaista transformirao grad mislim da će biti ključno na koji način će se organizirati administriranje cijelog projekta i u kojoj mjeri će EPK uspjeti mobilizirati lokalne kulturne snage kao i pojačati ljudske resurse u stručnjacima iz ostatka Evrope.

9

 

Fotografije: Damir Žižić