Bloomova odiseja po Zagrebu

Oko malo kojeg modernističkog pisca izgradio se tako osebujan i opsesivan kult obožavatelja kao oko Jamesa Joycea. Za vlastitu mitologizaciju Joyce je, naravno, najmanje odgovoran, jer taj su posao za njega mahom odradili drugi, no isključimo li na trenutak ironiju, odradili su ga maestralno.

Kako, na primjer, uopće objasniti fenomen Bloomsdaya, koji u irskom Dublinu praktički predstavlja prvu najradosniju stvar poslije Dana sv. Patrika i gdje je svaka prilika hodočašćenja po pubovima joyceovski opravdana te tisuće građana i turista nastoji pratiti (stvarnu) rutu kojom je (imaginarnog) 16. lipnja 1904. prošao Leopold Bloom, glavni junak Joyceovog Uliksa? I u drugim gradovima gdje se obilježava, Bloomsday se stopio što sa stvarnim, što s imaginarnim povodima. U mađarskom Szombathelyju obilježava se s izlikom da je riječ o mjestu rođenja Bloomovog oca, u Sjedinjenim Državama posebno ga slave u New Yorku i u Philadelphiji, gdje se inače čuva rukopis Uliksa. U Trstu su osobito ponosni na činjenicu da je Joyce neko vrijeme tamo boravio kao učitelj engleskog jezika, pa i napisao, između ostalog, i prvi dio romana.

Iz sličnog razloga spomenik su mu u Hrvatskoj podigli Puljani, iako, budimo iskreni, prema istarskom gradu, “pomorskom Sibiru”, sam Joyce nije gajio prevelike simpatije. Nisu sve fešte posvećene Joyceu i Bloomu jednake, i variraju od masovnih reenactmenta, maratonskih javnih čitanja, sasvim komornih recitacija, do prigodnih opijanja i kombinacija svega nabrojenog i još koječega. Uvjetno rečeno, ovogodišnji Bloomsday u Zagrebu druga je, nova interpretacija Bloomsdaya za domaću publiku. Prvu je nekoliko godina za redom rotirao veliki poklonik Joycea, likovni i filmski umjetnik Ladislav Galeta zajedno s Ljiljanom Inom Gjurgjan, odabravši zapuštenu i dugo zaboravljenu ljetnu pozornicu Kina Tuškanac za središnje mjesto njenog održavanja.

Nakon više sezona pauze, manifestacija je ove godine prešla u ruke studenta anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, glazbenog novinara i kritičara, pa i autora nedavne multimedijalne izložbe GaGaizam, Igora Jurilja. Juriljevi i Galetini senzibiliteti evidentno su različiti, no dva joyceovca u ovoj su se priči našli na zajedničkoj liniji, a Galetini filmovi bili su i u revampiranom izdanju Bloomsdaya dijelom programa koji je upravo promatrao vezu Joycea i filmske umjetnosti. O novoj verziji Bloomsdaya pisali smo ovdje. S Igorom Juriljem razgovarali smo o kultu Joycea u Hrvatskoj, ambicijama, semantici i geografiji još uvijek male manifestacije te o planovima za idući Bloomsday.

Kako je došlo do toga da iznova organiziraš Bloomsday u Zagrebu nakon nekoliko godina stanke?

Sad ću zazvučati krajnje patetično, ali, nekako kad jednom istinski iskusite Joycea ne izlazi vam iz glave zbog životnosti njegovih riječi i briljantnosti podteksta koji će davati još nizu generacija prostora za relevantno čitanje, iščitavanje i učitavanje. Nakon što ga tri godine aktivno čitaš i pohodiš sva joyceovska hodočašća na ovom kontinentu, a da pritom imaš direktnu poveznicu sa svojom zemljom (koju je, usput budi rečeno, prezirao) onda je logično da ga želiš proslaviti u svom dvorištu na “autentičan” način. U prijašnjim Bloomsdayima nisam sudjelovao jer naprosto nisam imao pojma 2007. što bi neki Bloomsday mogao biti, a već 2011. imam iskustva s njima koja su me potaknula da napravim novu hrvatsku verziju.

Koliko se tvoja koncepcija obilježavanja razlikuje od one koju je imao Ladislav Galeta? Također, u tradiciji Bloomsdaya je i participativnost, u smislu da je bilo tko pozvan ne samo promatrati, već i sudjelovati na različite načine. Koliko ti je to bilo važno postići, i koliko je uopće došlo do izražaja u konačnici?

Ova koncepcija Bloomsdaya za imperativ je imala cjelodnevne i raznovrsne aktivnosti koje ne bi bile pasivne: gledanje filmova ili slušanje čitanja pojedinih epizoda Uliksa. Kao roman, Uliks je izrazito zahtjevan i nužan je angažman osobe koja ga drži u rukama, jer sa svakim “švercanjem” gubite puno zbog Joyceovih nerijetko podlih sintaktičkih igrica, i na tome puno gubite. Upravo iz tog razloga namjeravalo se pokriti nekoliko aspekata romana koji bi bili najbliži “prosječnom” čitatelju, odnosno nekome tko nije joyceofil, aktivno uključiti što veći broj ljudi kako bi ih se zainteresiralo za roman o kojem postoje brojne neutemeljene predrasude i prevelike mistifikacije koje rezultiraju ignoriranjem ili bacanjem knjige daleko u pozadinu nekog ormara ili police. Dakle, počeli smo s Galetinim projekcijama kojima je uslijedila aktivna rasprava o Joyceu i filmskom mediju, odnosno reinterpretacijama i čitanjima specifičnih motiva, zatim čitanje epizode Lutajuće stijene u Oktogonu u 15 sati kada ulicama Zagreba kola najviše ljudi zbog svoje dnevne rutine i kada ih se može dovesti u interakciju s tekstom. To smo uspjeli, posebice u trenutku kad je u PBZ-u završio sastanak ljudi u odijelima koji su se izmiješali sa skupinom čitatelja (također u svojim joyceovskim odijelima), odnosno kada je grupa Japanki prodefilirala dućanima ne bi li ugrabila koji preskupi hrvatski suvenir i usput stvorila heteroglosiju kojoj smo u Oktogonu tendirali. Akademski dio odvio se na Filozofskom fakultetu gdje su dva zanimljiva predavanja o Joyceu i filmskom mediju održala dva irska teoretičara, od kojih je jedan Dr John McCourt – biograf Joyceovih godina u Puli i Trstu i voditelj ljetne škole Jamesa Joycea. Naposljetku, u skladu s epizodom Kiklop, u baru 22000 milja Sven Medvešek je fantastično pročitao i odglumio zadani predložak. Upravo je on s Galetom i profesoricom Ljiljanom Inom Gjurgjan, kao organizatorima prošlih Bloomsdaya, čitao na prethodnim obilježavanjima, pa odatle i poveznica s Galetom. Večer smo završili kolektivnom pijankom i suptilnom i neplaniranom rekreacijom nadolazećih epizoda iz romana koje ne treba prepričavati jer treba zadržati obraz!

Galetina interpretacija Joycea kroz Bloomsday na Tuškancu bila je u neku ruku osobna, životna/umjetnička. Ti, pak, dolaziš iz ponešto druge priče i zapravo je na prvu čudno vidjeti da je iza tebe sasvim drukčiji projekt izložbe o Lady Gagi. What? Objasni.

GaGaizam je projekt iz jedne sfere koja je manje osobna od projekta Bloomsday. Prvotni je projekt nastao kao kritički osvrt mene kao glazbenog novinara sklonom vizualnim interpretacijama aktualnih fenomena. Mislim da je ta izložba jedno vrlo strogo kritičko čitanje instantne medijske persone koja se na briljantan način služi sličnim, ali manje dorađenim modelima iz glazbene industrije. Joyce je profesionalna sfera – njime se želim baviti u svojoj specijalizaciji kao anglist, ali i istovremeno je mladenačka strast jer doista Joycea živim na privatnoj razini. To mogu potvrditi prijatelji koji znaju da sam toliko štreber po pitanju Jiimmya Joycea da sam za Novu godinu čitao Uliksa kako bih se pripremao za jedno izlaganje o njemu.


* Joyceov crtež Leopolda Blooma


U smislu prostora i predavača dosta ste koristili resurse Filozofskog fakulteta. Zašto? Ne ograničava li takav potez potencijalni širinu i raznolikost publike?

Resursi Filozofskog fakulteta korišteni su utoliko da smo ondje imali projekciju filmova Ivana Ladislava Galete i predavanja Johna McCourta (gosta sa Sveučilista u Rimu i Trstu), odnosno Aidana O’Malleya – gostujućeg predavača na Odsjeku za anglistiku. Fakultet osim sto velikodušno i bez naplate nudi adekvatan prostor, otvorenog je pristupa građanstvu i svima zainteresiranima. Drugim riječima, općenito su sva predavanja na Fakultetu javna i stoga ne vidim nikakvu barijeru, posebice jer FFZG gaji taj imidž otvorenosti i ležernosti, što se izražava kroz različita događanja i aktivnosti u kojima i inače sudjeluju “civili”. Bio je to spoj logičnog i praktičnog. Ne vidim trenutačno bolju alternativu za ovaj tip aktivnosti u gradu. I iako sam otvoren za prijedloge, ondje će se uvijek nastojati održati dio događanja, jer ondje sam, na kraju krajeva, i upoznat sa sadržajem. Štoviše, to se pokazalo dobrom odlukom jer su sve aktivnosti, izuzev druženja u “Miljama” gdje smo brojali dvjestotinjak posjetitelja, bile dobro popraćene

Sprema li se za iduću godinu nešto ambicioznije? Što imaš u planu, koncepcijski i programski?

Sad kad smo udarili dobre i čvrste temelje, krećemo u pripreme većeg i bogatijeg Bloomsdaya, posebice jer s ovom kalendarskom godinom ističu autorska prava na Joyceova djela, sto će olakšati operiranje sa samim tekstovima i njihovo korištenje u različite svrhe. S kolegicom Ivom Tijan, također joyceovkom, već radim na novom konceptu koji predviđa i konferenciju koja bi okupila vodeće svjetske teoretičare i kritičare Jamesa Joycea.

Kako tumačiš kult koji se stvorio oko Joycea, ne samo u matičnoj zemlji, nego i u nizu drugih gdje djeluju različita udruženja posvećena upravo njemu, ili malo manje njih gdje se, po uzoru na Dublin, održava Bloomsday?

Malo sam, moram priznati, proučavao strane Bloomsday manifestacije, pa mi se nekako čini da, osim u Rimu i Dublinu, Bloomsday redovito biva sveden na čitanje nekoliko paragrafa u večernjim satima i prakse ispijanja piva. No, ako i to na jedan dan okupi ljude i nekolicinu njih zaintrigira za ciničnog Joycea, podržavam to. Mislim da on kao autor ima jednu univerzalnu kvalitetu, a to je životnost. Joyce piše život. S tim se ljudi mogu poistovjetiti, jer Joyce oblikuje humor, tragediju, dileme i banalna svakodnevna iskustva u, kako bi to Ladislav Galeta rekao, pravi red riječi. Njegov Leopold Bloom doista može biti svatko. On nije mitski ili romantični artificijelni junak; on je običan čovjek preveden u mudro posložena slova i rečenice.

Uliks nije, da se tako izrazim, literatura za ljetovanje. Bloomsday, s druge strane, uvelike ima karakter pučke svetkovine. Kako tumačiš taj susret festivalskog i, recimo, elitnog?

Ovisi kako se uzme. Uliks ima 18 epizoda, 18 narativnih tehnika, 18 stilova, 18 sati. Svatko može odabrati svoj sat i otrovati se njime, čak i na plaži. Dakako, tekst može instrument nedovoljno dinamične radnje, možda pretjerano jednolične, dok je, kako je i postavljeno pitanje, Bloomsday festivalskog karaktera dinamičan, raznolik, angažiran i motiviran. Ne bih se složio da je elitan jer Uliks govori o onom, ajmo to reći bandićevskim rječnikom, malom i običnom čovjeku i napisan je upravo za njega. Joyce jest bio mizantrop i nerijetko snob, ali elitist nikada.

Dablinci imaju sreću da doslovce mogu pratiti putanju romana po stvarnim lokacijama. Imaju li i neke od lokacije koje si odabrao također određenu logiku?

Svakako. Epizoda Lutajuće stijene prema shemi Uliksa odvija se od 15 do 16 sati na ulicama Dublina gdje se Dablinci mimoilaze, presreću, sreću, sudaraju ili komuniciraju. Epizoda je oblikovana kao nevidljivi labirint, a to jest i bit užurbanih poslijepodnevnih sati, kada svi žure kućama s posla ili s neke druge rutinske postaje. Mi smo ju postavili u Oktogon, koji je koridor između vrlo frekventnih ulica – Ilice i Preradovićeve, odnosno glavnog i Cvjetnog trga kako bi što više ljudi presreli i doveli ih u direktnu ili indirektnu interakciju s tekstom, odnosno čitateljima. Simbol epizode jest mehanika, odnosno mehaničke/uobičajene kretnje i putanja čovjeka. Tehnika je, kao što rekoh, labirint, što se i postiglo meandriranjem među ulicama, odnosno samim koridorom. Organ je krv – cirkulacija mase u različitim smjerovima, a simbol su, dakako, građani koji su tu epizodu na ovom Bloomsdayu učinili legitimnom i uspješnom.

Marko Golub