Što žele vrtlari, a što nudi lokalna vlast?
Jeste li čuli za Chelsea Fringe? Chelsea je dobrostojeći londonski kvart u kojem se još od 1912. održava festival cvijeća, “Chelsea Flower Show”, najveći i najutjecajniji sajam cvijeća u Velikoj Britaniji, a možda i na svijetu. Na rubu događanja tog sajma je vrtlar-publicist Tim Richardson 2012. godine pokrenuo paralelni festival “Chelsea Fringe” koji pokriva sve teme vezane uz urbano vrtlarstvo.
Odnosno, kako je zapisano na njihovoj web stranici: “Sve što je vezano uz urbano vrtlarstvo, a zanimljivo je i legalno, dobro je došlo na festival”. A dodatak na kraju stranice još kazuje: “Sve je u vrtlarima, a ne u vrtovima.”
Chelsea Fringe 2015
“Chelsea Fringe” se vrlo brzo proširio izvan Londona – ove godine se održava na još 7 mjesta diljem Velike Britanije, zatim na šest mjesta u Italiji (uključivši Milano i Firenzu), u Beču, a lani se priključila i Ljubljana, kao jedini grad slavenskih prostora.
Chelsea Fringe 2015
Program ljubljanskog festivala su zajedno organizirale incijativa “Zelemenjava”, Mreža za prostor – radna skupina za urbano vrtlarstvo i Inštitut za politike prostora (IPOP) i bio je vrlo raznolik, od praktičnih radionica pa do okruglih stolova vezanih uz temu urbanog vrtlarstva. Jedan od njih je održan 20. svibnja 2015. u Botaničkom vrtu Sveučilišta u Ljubljani s gostima iz Ljubljane, Beča i Zagreba.
Chelsea Fringe, Ljubljana
Nakon prezentacije pojedinih vrtova (zajedničkog alternativnog vrta Eko Ekipe Prečko iz Zagreba i sličnog vrta Onkraj Gradbišča iz Ljubljane), riječ su dobili predstavnici lokalnih vlasti, grada Ljubljane te Zajednice općina Slovenije, a nakon “struke” (vrtlara) i “vlasti” (lokalnih službi) svoje viđenje situacije je iznio i gost iz Austrije, Andreas Exner, koji problematiku gradskih vrtova promatra iz znanstveno-aktivističkog rakursa.
Chelsea Fringe, Ljubljana
Hrvatski trenutak urbanog vrtlarstva pokazuje da se odnos lokalne samouprave prema gradskim vrtovima jako razlikuje od sredine do sredine i to bez nekog osobitog pravila i jasne veze s time koje stranke su na vlasti u nekoj određenoj sredini. Lokalne vlasti preferiraju vrtove koje one organiziraju, dok odnos prema alternativnim vrtovima varira od pune podrške (Varaždin, udruga “Gredica”) pa do ignoriranja (Zagreb – slučaj Eko Ekipe Prečko). Među aktivnim vrtovima koji su nastali spontano, aktivnošću pojedinaca i udruga, a ne odlukama lokalnih vlasti, treba još istaći primjere Rijeke (udruga Zona00), Koprivnice (udruga Kopriva) i Splita (udruga Zelena spirala) koji su uglavnom naišli na podršku u svojim sredinama (o problematici urbanog vrtlarstva u zagrebačkoj sredini posljednjih godina možete puno toga pročitati ovdje i ovdje).
Chelsea Fringe, Ljubljana
U Sloveniji pitanje urbanog vrtlarstva ima punu podršku većine službi lokalne samouprave, a većina gradova i općina nudi svojim stanovnicima mogućnost bavljenja vrtlarstvom u vrtovima uređenim od strane jedinica samouprave. Najčešće su to vrtovi pojedinačnih veličina od 40 do 100 m2, opremljenih osnovnom opremom (ograda, komposteri, javni WC-i, ponegdje i vodom i zajedničkim spremištem za alat), a cijena najma se uglavnom kreće između 0,5 i 1 EUR po m2 godišnje (primjer ljubljanskih vrtova).
Onkraj Gradbišča
Najveći problem slovenskih vrtlara (primjer Ljubljane) je taj što se vrtovi gotovo isključivo nalaze na rubovima grada, daleko od mjesta stanovanja, dok je glavni problem lokalnih vlasti taj što ona po važećim propisima mora sklapati ugovore direktno sa korisnicima vrtova, dakle stotinama pojedinaca, dok bi njima više odgovaralo kada bi sklapali ugovore sa npr. udrugama građana koje bi se brinule za organizaciju i svakodnevni život vrtova. Što se alternativnih gradskih vrtova tiče, najpoznatiji ljubljanski vrt tog tipa je već spomenuti “Onkraj Gradbišča” koji se nalazi u centru grada, tik pored željeznikog i autobusnog kolodvora, a nastao je 2010. godine kao rezultat umjetničko-socijalnog eksperimenta povodom festivala “Mladi levi” (“Mladi lavovi”), dok je na drugoj strani Slovenije, u Mariboru, međunarodno poznat vrt “Urbane brazde”, koji je osnovan 2012. godine, u sklopu programa kulturne prijestolnice Europe te godine.
Onkraj Gradbišča
Što se Austrije tiče, ona, zajedno s Njemačkom, ima dugu tradiciju klasičnih vrtova, tzv. “Schrebegärten” , odnosno vrtnih udruženja “Kleingartenverein” koja datira iz druge polovice 19. stoljeća. Ti se vrtovi u sadašnjem trenutku vezuju uz starije stanovništvo i konzervativne krugove, dok su zajednički vrtovi nova pojava (pojavljuju se u posljednjih 10-tak godina) i uglavnom se vezuju uz mlađe ljude lijevog i alternativnog dijela političkog spektra. Na području grada Beča se nalazi gotovo 50 gradskih vrtova kojo su prisutni u svim dijelovima grada, od strogog centra (Karlsplatz) pa do periferije. Neki od vrtova su osnovani od strane lokalne samouprave i srodnih tijela, dok su drugi rezultat pojedinačnih inicijativa. U pravilu nema razlike u tretmanu vrtova koji su nastali na različite načine, no, zanimljivo je, kod većine vrtova koje je osnovala lokalna zajednica, jedna osoba može koristiti jedan vrt najduže tri godine i nakon tog se roka vrt mora prepustiti nekome drugome.
Onkraj Gradbišča
Kao austrijsku zanimljivost treba istaći da je gradskim vrtovima najbogatiji Beč u kojem već nekoliko godina vlada koalicija socijaldemokratske partije SPÖ i partije Zelenih, Die Grüne, koji su problem gradskih vrtova uvrstili i u svoj program te se njome aktivno bave. U drugim sredinama gdje su, na primjer, na vlasti stranke centra ili desne orijentacije vrtova gotovo ni nema.
Tokom razgovora nakon održanih prezentacija iskristaliziralo se mišljenje da je vrtlarima jedna od najvažnijih i najželjenijih karakteristika vrta ta da treba biti blizu njihovog mjesta stanovanja – vrt udaljen nekoliko kilometara ne predstavlja veliku korist i pravi efekt se dobiva tek kada se do vrta može skoknuti svakog dana, dakle, ako se nalazi unutar udaljenosti koju je moguće prijeći u 10-15 minuta. Što se tiče infrastrukture, korisnici vrtova su uglavnom zadovojni onime što nudi lokalna samouprava.
Vrtički ob železnici
Što se pak lokalne samouprave tiče, ona kao najveći problem vidi nedefinirani status vrtova – jesu li to javne površine privremeno “opremljene” vrtovima (javna površina = vrt mora biti otvorenog tipa, uvijek dostupan svima) ili su to javne površine dane u najam, dakle više nisu dostupne svima pa mogu npr. biti ograđene i zaključane, dostupne samo onima koji rade na tom vrtu. Isto tako, postoje problemi administrativne naravi, vezane uz pravno definiranje odnosa, bilo sa pojedincima (velik broj ugovora itd), bilo sa udrugama (što je za lokalnu samoupravu povoljnije).
Vrtički ob železnici
Na kraju, mogli bismo ponuditi već dobro poznati zaključak koji se, ne bez razloga, često upotrebljava – Hrvatska i na području urbanog vrtlarstva kaska za našim sjevernim i zapadnim susjedima, odnosno za starijim članicama EU. Dok je u Sloveniji, a pogotovo u Austriji, pitanje gradskih vrtova nakon početnog proboja prije 5-10 godina već ušlo u rutinsku fazu, kod nas su još uvijek prisutne “dječje bolesti” tog fenomena koje se očituju u problemima s kojima se susreću vrtlari u odnosu s mjesnim vlastima.
Ono što je više nego očito je činjenica da gradskim vrtovima sve uključene strane dobivaju – građani imaju mogućnost uzgoja zdravog i jeftinog povrća, rekreacije i druženja sa ljudima (element koji nipošto ne treba potcijeniti, pogotovo u suvremeno doba prepuno osamljenosti, depresija, izolacije …), a lokalne vlasti dobivaju zadovoljnije i tjelesno i psihički zdravije građane bez prevelikog posezanja u lokalnu blagajnu.
Fotografije: www.chelseafringe.com , www.zelemnjava.si
