Mešetarski centar izvrsnosti

Za nama su mjeseci žalovanja za magnolijom, tisom i ostalom vegetacijom na Trgu žrtava fašizma, panika zbog prčkanja po Meštrovićevu paviljonu bez (objavljenog) konzervatorskog elaborata, bar stotinjak kartica ispisanih o nekim nezakonitostima, greškama i svirepom uništavanju vrijedne zagrebačke simboličke prostorne točke (o čemu smo pisali ovdje, ovdje i ovdje).

Godinu i pol čekao se nemušto iscrtan i opisan “projekt” pješačkog poteza od autobusnog kolodvora do Martićeve i dočekala sadržajno manjkava i na razini vizuala tragikomična dokumentacija.

Niz se institucija, osim onih koje su mogle zabraniti radove, javno negativno očitovao, održavaju se zborovi građana na kojima se bistre mogućnosti djelovanja i – ćorak.

Protiv gradonačelnika Milana Bandića i pročelnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Silvija Novaka podnesene su kaznene prijave zbog sumnje u počinjenje više kaznenih djela (o čemu smo pisali ovdje), trg je temeljito oguljen, no rasprave o tome čemu i od kada cijela ta igra te što će se i zašto dogoditi s ostatkom poteza, zapravo je zastrašujuće malo.

Cilj prošlotjedne tribine “Magnolija na karti bjutifikacije grada”, održane u sklopu Design district festivala, bio je ” učitati recentna zbivanja u širi spektar okolnosti u gradu koje ih uvjetuju i artikulirati smjernice za izoštravanje pokrenute akcije” (o čemu smo pisali ovdje).

 

 

Dafne Berc, Bojan Mucko i Dino Belamarić su se, iščitavajući GUP za predmetno područje, pozabavili razlozima, perspektivama i nedosljednošću izmjena koje konačno transformiraju čitavu prostornu i društvenu dinamiku šireg kvarta za prilično jasan privatan, investicijski interes.

 

 

Analiza postepene izmjene namjena površina u Zagrebu od 2003. godine do danas pokazuje dramatično gubljenje društvenih sadržaja u zoni mješovite, pretežno poslovne namjene (M2), a analiza vlasništva i već pokrenutih procesa koji potez čine dominantno turističkim možda doprinesu bar blagom skretanju fokusa s kulturološke i simboličke razine ovog problema, a time i borbu za one prostore koji još nisu fizički načeti artikuliraju na drugi način.

Ono što na prvu djeluje samo kao stihijsko preoblikovanje grada grupice polupismenih zločinaca da bi se obrnuo neki novac i demonstrirala politička sila, ipak je očito dugotrajno planirano preoblikovanje grada interesne grupice da bi se obrnuo priličan novac i, uz političku, demonstrirala sila investicijskog kapitala. U tom je smislu bavljenje “divljaštvom” ovog zahvata potpuno iscrpljeno.

 

 

Centar Zagreba, korištenje zemljišta, postojeće stanje 2011.

 

Iz ovdje prikazanih snimaka karata s Geoportala dovoljno je pratiti sukcesivan gubitak crvenom označenih istaknutih površina koje u GUP-u označavaju “društvenu namjenu” (odgojnu, obrazovnu, kulturnu, zdravstvenu i ustanove za skrb o starijima i nemoćnima) da biste primijetili trend, a novouvedena vanzakonska kategorija “korištenja zemljišta”, koja najvjerojatnije slijedi statističke podatke iz zadnjeg popisa stanovništva 2011. godine, valjda služi za legitimaciju planova koji se onda rade prema zatečenom stanju.

Nije nam poznato da je itko do sad propitivao te karte “onoga što imamo danas, a što bi po GUP-u bilo poželjno”.

 

Promjene u prostoru započele su s promjenom društveno-ekonomskog sustava, a eskalirale u realizacije u ovom tisućljeću.

U prvom valu, još od devedesetih, poslovna namjena prizemlja u širem centru transformirala se na način da su najrazličitije prodavaonice, obrti i (narodni) restorani mahom zamijenjeni kafićima, pekarama i fancy restoranima, a značajan ih je dio još uvijek napušten.

U drugom su se valu u stambene etaže počeli useljavati uredi i, iako nemamo egzaktne podatke o tome koliko se ljudi na potezu od Draškovićeve do autobusnog kolodvora trajno odselilo u druge dijelove grada, prema kartama stranica za iznajmljivanje, upadljivo velik broj stanova se kratkoročno i dugoročno renta, naročito u zoni oko Martićeve i oko kolodvora na Trnju.

Politika upravljanja nekretninama mogla bi se usporediti s bilo kojom mešetarskom na zapadu, u provincijalnom mjerilu i s dodacima karakterističnim za periferiju.

U zagrebački GUP iz 2003. godine, prvom nakon 1986. u Hrvatskoj, već je uvedena klica ovoga za što su, izgleda, sazreli uvjeti ukinućem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI-ja) i izmjenom još nekih okolnosti, a to je krajnje sužavanje društvene infrastrukture, odnosno privatizacija. Uz crvena (društvena), zbrisana je i ljubičasta (proizvodna) infrastruktura, a aktivnostima vezanim uz te zone svjedočimo sad u Zagrebu.

 

Centar, korištenje zemljišta, planirana namjena 2013.

 

Primijetimo li da autobus s aerodroma turiste dovodi baš do početne točke “Pješačkog centra izvrsnosti”, da je u obuhvatu tog centra izvedeno i planirano i nekoliko hotela, a izmjenama GUP-a otvorena mogućnost da se u hotel pretvori i Dom umirovljenika na Iblerovom trgu, postaje nešto jasnije za koga se taj dio grada “uređuje” i kojim se nekretninama tim “uređenjem” javnih prostora diže vrijednost.

 

 

Centar, GUP 2016, namjena

 

Dominira sadržaj u službi turizma, a u gradu čija jezgra već napadno nalikuje onima na obali koji za sad nikakve ekonomske alternative, a uskoro ni stanovnika – nemaju.

Jaki privatni vlasnici poput banaka i turističko-razvojnih kuća okrupnili su i zapasali dobar dio nekretnina na potezu.
Od javnog će se novca ušminkati javni prostori u okviru “malih komunalnih zahvata” i – voilà!  Imamo izvrsnost kakvoj smo se najmanje nadali u glavnom gradu, plaćenu iz gradskog proračuna.

 

 

Centar, GUP, 2016., priroda

 

Spekuliramo li dalje s društvenim promjenama koje će se u ovakvom scenariju odviti, možemo možda (ipak) većini koja pita “pa kaj se to ne bi malo zbigecalo, gleč na kaj liče te fasade i taj park u kojem sam pesi pišaju”, objasniti da takvom budućem prostoru ne treba gotovo nijedan Zagrepčanin ili Zagrepčanka koji bi konzumirali te još danas društvene sadržaje (obratite pažnju i na Lenucijevu potkovu na kartama), već gotovo isključivo – osoblje.

Ne znamo da li tih mizernih 7% koliko ih navodno želi ostati u Hrvatskoj planira svoju budućnost u toj grupi djelatnosti, ali čak i ako nemaju nikakve veze s tim, nije vjerojatno da će u tom dijelu grada za koje desetljeće posjećivati svoju umirovljenu profesoricu klavira ili prijatelja mehaničara.
Nije vjerojatno da će u taj dio grada uopće zalaziti.

 

Centar, katastar zelenila, granica obuhvata

 

Što nam sada preostaje i ima li Zagreb kapaciteta i motiva formulirati neki usuglašen stav o crti ispod koje se ne može i program akcija, a da bi ostao gradom?

Kako građane nenavikle na demokraciju, a nakon što su aktivno senzibilizirani oko simboličke vrijednosti gubitka Trga žrtava fašizma i usmjereni na obnovljen institut zborova građana, sada motivirati da štite zajedničko dobro i na političkoj razini?

 

Centar, spomenici kulture i prirode, građevine

 

Inicijativa “Vratite magnoliju” iskoristila je gotovo sve formalno-pravne i medijske mogućnosti zaustavljanja ovog projekta, ali dokle nas je dovelo pozivanje na zakone u društvu bezakonja, pokazao je niz prethodnih slučajeva – ne baš daleko, osim u onim slučajevima kada smo, uz znanje, mogli parirati i sredstvima i višegodišnjom upornošću.

Dovoljno pitka interpretacija šireg poteza kroz planove i vlasničku strukturu i njezino prevođenje u snažniji politički pritisak, danas ima i potencijalne nositelje u Gradskoj skupštini, što također nije zanemarivo.

Biti “komarcem” nije ni blizu toliko beznadno koliko implicira gradonačelnik koji misli da takvom kvalifikacijom vrijeđa aktiviste, no površnost bilo koje vrste i na bilo kojoj razini pomaže da se okupacija izvrši.