Grada nema bez građana – javni prostor je naš

 

”Grad po mjeri čovjeka” – tako Zagrebu voli tepati gradonačelnik Milan Bandić, koji je upravo ovih dana napunio 18 godina na čelu metropole, ali i potvrdio da mu ambicije o puštanju korijenja na Pantovčaku nisu iščupane.

O njegovoj budućnosti – ma gdje god ona bila, zasigurno će se još mnogo pisati, baš kao i propitivati njegovu ostavštinu nakon svog silnog ”delanja” po gradu, koji je gotovo sve, samo ne po mjeri čovjeka ili jest, samo je pitanje kojeg to čovjeka.

Na ovom mjestu mi ćemo se baviti jednim, ali važnim segmentom koji pokazuje kako to (g)radi gradonačelnik i koliko mu je (ne)poznat pojam “javno” – bavimo se javnim prostorom Zagreba u kojem, kako se čini, mjesta ima samo za jednog čovjeka.

 

 

 

U obličju prvog među gradskim ocima i majkama (a ima ih – no to je sjeme za neku drugu, premda povezanu priču) otjelovljen je glavni zagrebački urbanist, arhitekt, dizajner, konzervator, a nerijetko i komunalni redar, kako je svojedobno upozorila i i naša najuglednija povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević.

 

 

Ona je kontinuirano tijekom godina kirurški precizno secirala Bandićeve zahvate po gradu (o čemu smo pisali ovdje i ovdje)  i činila je to kao glas struke koji se, čast iznimkama, i nije baš pretjerano moglo jasno i glasno čuti u kritičkom smislu, barem ne na početku.

No, čini se da je ”čovjeku čelične volje i dijamantne discipline” naposljetku za rukom pošlo čak i na tom polju izazvati nešto gotovo nevjerojatno.

U(ne)ređenje zagrebačkog Trga žrtava fašizma izazvalo je niz reakcija ili na način uređenja, i/ili protiv nepoštivanja procedure koja bi ga trebala pratiti (o čemu smo pisali ovdje, ovdje i ovdje).

Građani i građanke te aktivisti i aktivistkinje prvi su viknuli ”Vratite magnoliju”, a tom simboličnom pozivu iza kojega se nalazi pravo građana da se i njih pita kakav javni prostor – kakav grad – žele, podršku su dali Društvo arhitekata Zagreba, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata ( o čemu smo pisali ovdje) , Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb, Katedra za zaštitu kulturne baštine Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ULUPUH, Muzej Ivana Meštrovića, Hrvatska komora arhitekata ( o čemu smo pisalli ovdje) te ugledni pojedinci iz struke i javnog života.

 

 

Sva ta čeljad koja se već par mjeseci srijedom okuplja na Trgu gradonačelniku je neugodna smetnja, ali u demokraciji mjesta mora biti i za ”komarce”, kako ih s podsmjehom zove. A smetnja su, i to konstantna, moglo bi se reći, jer se već godinama drže ”bilja i cvijeća”, a borba za Trg žrtava fašizma podsjeća na borbu za Cvjetni trg (o čemu smo pisali ovdje), koja je – unatoč tome što je Centar Cvjetni na kraju izgrađen – pokazala da u gradu postoji osviještena građanska javnost, koja je potaknula na buđenje i ostatak Hrvatske – kao primjerice u slučaju golfa na Srđu (o čemu smo pisali ovdje).

 

 

Doduše, Cvjetni trg ima svoju bolnu povijest i prije Bandića, naime, ”njegovom obnovom 1995. godine simbolički je počelo ‘tranzicijsko’ razdoblje i bilo uvod u kontinuiranu degradaciju javnog prostora i izraz njegove vulgarne destrukcije”.
”Najveća katastrofa dogodila se na Cvjetnom trgu, zapisao je urbanist Mladen Škreblin opisujući promašaje hrvatske državotvorne arhitekture”, podsjeća aktivist Zoran Oštrić.

 

”Cvjetni je postao paradigmom vladanja gradom, određenom upitnom kulturom i znanjem gradonačelnika koji se naposljetku pokazao kao despot bez premca. I ta se paradigma pred našim očima upravo razvija na različitim razinama”, zapisat će Knežević u jednom od tekstova na Telegramu, u kojima upozorava na ključne probleme u upravljanju gradom, i ne samo kada je riječ o javnom prostoru premda su tamo najvidljivije: ”Baština se bezočno i prostački koristi kao sirovina: ništa od prihoda ne reinvestira se u njezino održavanje i nedajbožeobnovu i rehabilitaciju. Stvarni višak vrijednosti odlazi u privatne ruke ortaka i teško utvrdivih interesnih mreža”.

Cvjetni će i kasnije doživjeti nastavak – sjetimo se čuvenih nadstrešnica (o čemu smo pisali ovdje), ali bit će to i prvi premda zasad jedini put da iz samog srca Grada javno odjekne glas “protiv” (više ovdje).

 

Bivša zamjenica pročelnika Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zrinka Paladino pred javnost je preko medija iznijela kako to stvari idu i kad dozvola nema, ali se do njih dođe da bi sve moglo nalikovati onome što procedura nalaže.
Vrijeme je to kad fiksacija fontanama doživljava svoj vrhunac – slučaj Britanskog trga, koji otkriva i gradonačelnikovu opsesiju Rimom premda se dotad činilo da se samo u Beč kune.

 

Ilustracija: Željko Badurina

 

A dok fontane pršte, raspadaju se zagrebački mostovi i pothodnici (o čemu smo pisali ovdje), no umjesto obnove i sanacija mostovima se smiješi iluminacija, nešto se “čudno” događa s tržnicama, a “sjajno osmišljeni gradski trgovi koji su u mnogome odredili urbanu povijest Zagreba artikulirajući javni prostor grada kao prostor ugodnog življenja, sklada arhitekture i potreba stanovnika” postali su, piše Knežević, ‘‘gradska sajmišta s inventarom provincijskog derneka”.

 

Na tom je tragu kritična i spram zagrebačkog Adventa – ”daščare, kolibe, kiosci s kobasicama i žujom, šareno-svjetlucavi kič dekor, zaglušni decibeli i sve što prati dernek, a sve se to proglašava urbanom renesansom Zagreba, pa je čak figuriralo kao referenca za ministarsku fotelju.
Drugim riječima, privid/iluzija, parazitski nalijepljena na autentično i originalno, stvarno i istinito, baštinjeno i spomeničko nameće se javnosti (medijima i građanima) kao inovativno i prospektivno”.

 

 

Stoga kada govorimo o kronologiji krivih poteza vezanih uz javni prostor u Zagrebu, važno je podsjetiti da oni i nisu tako novog datuma kako se često misli, ali je važno imati na umu i promjene imanentne životu pa tako i prostoru oko nas. Što se pak tiče odgovornosti kad je riječ o “zaslužnima” za upravljanje promjenama, svakako je važno imati širu sliku.

Kulturna i urbana antropologinja Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), koja kaže da ”od devastacija koje pamti, svakako ističe Cvjetni trg iz 1990-ih”, za pogledaj.to napominje: ”Čini mi se da ne pomaže da upiremo prstom u jednog čovjeka, jer iza njega stoji dobro organizirana cosa nostra. Svatko od nas treba preuzeti svoj dio odgovornosti”.

 

Okupljanja srijedom u organizaciji inicijative Vratite magnoliju, foto: Iskra Mandarić

 

 

Ne bih se usudila reći da postoji potpuno uništenje javnog prostora, niti da postoji neko mitsko vrijeme kada je sve bilo dobro”, ističe za pogledaj.to arhitektica i istraživačica Iva Marčetić iz Prava na grad: ”Smatram da se grad i njegov društveni život stalno mijenjaju i da možemo prepoznati nove zahtjeve za drugačijim upravljanjem i idejama o javnom prostoru koje nisu u stanju imaginirati oni koji imaju moć nad njim.

 

 

Pored toga, ideje o potpunoj utrživosti prostora dominantne su nad pitanjima razvoja zajedničkog života, kvalitete tog života kao i samog zdravlja stanovnika grada pa možemo reći da je pretjerana eksploatacija prostora zaista pečat vremena, a to je propraćeno i nepristankom na nemoć koju osjećamo onda kada nam se zadire u životni prostor bez pitanja i pristanka”.

Da bi bila što konkretnija, Marčetić se osvrće na‘inovaciju koju je vječni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić uveo u razvoj javnog prostora”: ”On je vještom disperzijom odgovornosti za uređenje javnih prostora, kroz odluke koje potpisuju i Vijeća gradskih četvrti i odobrava skupština, odnosno kroz prvenstveno model budžeta grada sveo odluke o javnom prostoru uglavnom na nešto o čemu se ili ne odlučuje – kao što je slučaj s malim komunalnim akcijama i postavljanjem vježbališta za odrasle, parkova za pse i slično bez ikakvog plana i promišljanja ili o razvoju javnog prostora odlučuje samo on.

Tako u kvartovskim parkovima niču tartanska polja za vježbanje na mjestima gdje se prije odmaralo ili tamo gdje su se održavali koncerti i slične lokalne manifestacije”.

 

”Takva nepromišljena prostorna rješenja rezultat su svođenja uređenja javnih prostora kvartova kroz spomenute male komunalne akcije za koje su nominalno odgovorni Mjesni odbori, ali oni nemaju pristupa troškovniku tih projekata niti potrebno stručno znanje o razvoju nekog od prostora.

 

Što se tiče velikih zahvata kao što je aktualni Pješački centar izvrsnosti ili fontane uz NSB, Britanski trg i sličnooni su dio gradonačelnikove osobne ideje o tome kako bi javni prostor trebao izgledati, a budući da su budžetske stavke kroz koje se provode ovi projekti disperzirane tako da im je teško ući u trag, a GUP neusuglašen u svojim pravilima oko provedbe javnih arhitektonsko urbanističkih natječaja – moguće je rekonstruirati cijele dijelove grada bez da je igdje donesena odluka o cjelokupnosti projekta. Odnosno, dovoljno je da to gradonačelnik poželi i naći će se načina kako da se to i provede”, upozorava Marčetić.

Ilustracija: Neven Vidović

 

U svemu tome neizostavno je pitanje odgovornosti ne samo vlasti, nego i struke, a i građana. Leboš smatra da je ”odgovornost struke, i to arhitektonske ponajveća, no njena uloga je politikantskim potezima te kasnije prijetnjama i zastrašivanjem svedena na minimum“.

Marčetić podsjeća da za sve projekte koje Bandić postoji i potpis arhitekta ili arhitektice: ”Njih isto možemo nazvati ‘strukom’, a tim argumentom se i gradonačelnik služi kada kaže kako je sve što radi struka i odobrila”.

Međutim, treba razlikovati kome se u tom smislu obraćamo: ”Rekla bih da se prije radi o strukovnim društvima i recimo Arhitektonskom fakultetu. Na žalost, arhitekti koji vode društva nerijetko vide ista kao ekstenziju vlastite privatne prakse i interesa iste što ih sprječava onda da zauzimaju oštriji i aktivniji stav o prostoru, čast izuzecima poput novog vodstva Udruženja hrvatskih arhitekata”.

 

 

 

”Pritom, postoji još uvijek ideja da su arhitekti jedini akter planiranja prostora i na žalost, sama strukovna udruženja i škole slabo prepoznaju nove tendencije u planiranju prostora grada, a koje nisu nepoznate ni u samom projektiranju objekata – metode poput participativnog dizajna i rada sa zajednicom.

Često možemo vidjeti da se udruženja s pravom bune da nije proveden javni arhitektonsko urbanistički natječaj, no zanemaruje se da je procedura natječaja jako ograničena i da se stvarni prostor gradi puno prije nego što se natječaj raspiše”, upozorava Marčetić.

Naime, ne postoji obaveza prethodnih istraživanja, konzultacija s korisnicima prostora niti metode mjerenja stvarnih potreba korisnika – te su stvari uglavnom definirane programom na osnovu kojeg se raspisuje natječaj, a interpretacija je ostavljena na maštu arhitekata što se Marčetić čini krivo.

”Često kad gledam natječajne radove za neki javni prostor, mogu pročitati koliko su se arhitekti potrudili da osmisle budućnost nekog prostora bez da razumiju njegovu sadašnjost”, kaže i kao primjer navodi Savski nasip ispod kojeg se upravo gradi struktura po projektu natječajnog rada za Europan: ”Svi mi koji intenzivno koristimo taj prostor razumijemo ljepotu njegove praznine, kao i potrebu da se proširi šetnica na vrhu nasipa, dok se arhitektonske intervencije gotovo uopće ne osvrću na to.
Potrebna nam je rasprava o našim vlastitim, arhitektonskim, procedurama i metodama, a čini mi se da smo, još uvjet dosta daleko od toga”.

Marčetić stoga smatra da postoji odgovornost struke za ono što se dešava u gradu, ali napominje da ”strukovna udruženja i škole imaju malo utjecaja na razvoj grada, ali i da je to rezultat toga što se odbijaju direktno konfrontirati kao i tražiti saveznike među onima za koje grade, projektiraju i planiraju, a ne samo među pripadnicima struke vođeni hermetičnim strukovnim interesima”.

Iz jednadžbe je nemoguće i nedopustivo isključiti građane, ali pitanje je koliko su – čak i nakon svega –oni svjesni javnog prostora i svoje odgovornosti, odnosno i dalje stoji pitanje kada će se probuditi u smislu da zaista i na izborima pokažu da žele drugačije upravljanje gradom, a pri čemu je važno i da shvate da se Zagreb brani na Savici, na Trgu žrtava fašizma, u Središću, Sigetu, Trgu Europe – da moraju stajati zajedno u njegovoj obrani.

Leboš smatra da ”većina građana nije svjesna javnog prostora, ljudi su previše okupirani borbom za vlastitu egzistenciju. 8+8+8, pri čemu bi onih osam sati dokolice uključilo i vrijeme za promišljanje, a time i protest, sada je često 12+4+8.
Čini se da možemo grunfovski zaključiti: tko dokoličari, ne misli”.

 

 

Marčetić pak smatra da su građani itekako svjesni javnog prostora: ”Mislim da o tome svjedoče i brojne inicijative koje se bore za javni interes, a protiv privatizacije, prekomjerne izgradnje i devastacije javnog prostora.

Meni se čini da se lako zaboravi da je Pravo na grad izvelo 10.000 ljudi na ulicu zbog oduzimanja Varšavske, da smo na Savici, u sklopu inicijative Čuvamo naš park doveli tisuće ljudi iz cijelog grada da brane jedan kvartovski park ( o čemu smo pisali ovdje i ovdje), a trenutno aktivne inicijative i na Trešnjevci, Sigetu ili Središću isto tako svjedoče da je otpor permanentno prisutan”.

 

”Na žalost, često čujemo pitanja poput ovoga – jesu li ljudi svjesni i zašto se ne pokrenu, a Zagreb vrvi od pobune”, naglašava Marčetić i podsjeća: ”Uz to što postoje pojedinačne borbe, one se kroz godine sve više umrežavaju, savjetuju jedni druge, vode se primjerima drugih itd.

Pravo na grad kojeg sam i ja dio često surađuje s takvim inicijativama, dio je njih i intenzivno radi i na umrežavanju, ali i uspostavljanju koherentnog zajedničkog narativa i zahtijeva za demokratizacijom upravljanja prostorom.
Taj zahtjev se može iščitati iz djelovanja mnogih inicijativa koje se bore za javni, a ne pojedinačni interes, ali nije samo na njima da to artikuliraju.

Tu je bitna uloga i medija koji svojim interesom za pojedine teme diktiraju što će biti aktualno, ali isto tako presudna je uloga i zagovaranja promjene zakona i uvođenja elemenata sudjelovanja u planiranje prostora”.

 

 

Nakon što smo u ovom tekstu podsjetili na povijest bolesti i analizirali aktualno stanje, u idućem tekstu propitujemo koji je najbolji lijek, odnosno vraćamo se starom pitanju – kako vratiti kvalitetu urbanog života u Zagrebu, oživjeti njegove prostorne politike, potaknuti veću građansku participaciju, ponuditi alternativna arhitektonska rješenja i zaustaviti privatizaciju javnog prostora kao oblika “akumulacije putem otimačine”?

 

 

Foto: Vratite magnoliju, arhiva pogledaj.to