Na ruševinama prijestolnice kulture

Maribor, administrativno središte Štajerske i Europska prijestolnica kulture 2012. godine, dobronamjernom putniku ne odaje dojam grada koji je u financijskim problemima.

No prema trenutnim procjenama, u dvadeset je godina od nekadašnjih 120.000 stanovnika u njemu ostalo samo 95.000, a službena statistika nezaposlenosti iznosi 18,7 posto. Tranzicijska priča dovela je do propasti industrije. Tvornica automobila Maribor (TAM) i Metalna danas više ne postoje. Po kišnom danu ulice su uglavnom prazne, osim Poštne ulice za koju lokalni boemi kažu da je jedino živo mjesto u gradu.

1

A dok je 2012. financijska kriza tresla Europu i ostatak razvijenog svijeta, Maribor je živio pod staklenim zvonom. Projekt Europska prijestolnica kulture (EPK) upisao ga je tada na mapu Europe i tijekom te godine građani su konzumirali vrhunsku kulturnu produkciju. Ipak, već krajem 2012. ekonomska stvarnost i gnjev spram lokalne politike doveli su do demonstracija, suzavca i nasilja na ulicama grada. Oko 20.000 građana tražilo je promjene. Val nezadovoljstva kasnije se proširio diljem Slovenije. Danas, s vremenske distance od preko tri godine, očito je da nije bilo realne evaluacije samog projekta kulturne prijestolnice.

U trenutku dok se Rijeka sprema za EPK 2020. godine, odlučili smo provjeriti što je ostalo od takve manifestacije u susjednoj državi i što je sve dovelo do toga da ovaj projekt ne bude uspješan kao što se to prvobitno očekivalo.

– Beketovski govoreći, predložio sam da se Maribor još jednom kandidira, ali ovaj put sa sloganom Maribor European Capital – Fail again, fail better – kaže Miha Horvat iz Fondacije Sonda.

– Za vrijeme trajanja EPK-a pokazala se sva realnost kulturne proizvodnje u državi i u gradu. Na EPK gledam na dva načina. Jedan je kroz razinu konzumenta, a drugi kroz prizmu profesionalca koji radi u kulturi. Na razini posjetitelja mogu reći jedino – bravo. Došao je veliki cirkus. Bile su predstave, izložbe, koncerti i produkcije koje nikada nisu gostovale ovdje i koje se možda nikada više neće vratiti. Zbog tolikog broja događanja izgledali smo kao veliki grad.

Ali kao profesionalac postavljam pitanja zašto su dolazile predstave koje su prethodnih godina igrale u Grazu ili Zagrebu i koje je regija već vidjela. Neke predstave su nakon nekoliko dana postavljene u Ljubljani i tu se podbacilo. Dva mjeseca prije otvaranja EPK-a gostovao sam na radiju s programskim direktorom, poslovnom direktoricom, političarima, ministricom za kulturu. Debatirali su o tome imamo li 15, 20 ili 50 milijuna eura u budžetu. Dva mjeseca prije otvaranja nismo znali koliko novca imamo i to je za mene bilo neprofesionalno i neorganizirano.

Na kraju je došao veliki cirkus. Govorilo se o novoj knjižnici, galeriji, teatru, ali to se nikada nije realiziralo. Nismo čak ni digitalizirali i sačuvali svoje gradsko kino. Dok je svugdje bila kriza, kod nas je novca bilo, pa su čak i najmanji producenti dobivali iznose kakve nikada do tada nisu primili. EPK je na određenoj razini uspostavio logistiku, a ne sadržaj koji funkcionira. Hrpe novca su išle za uvezeni program. Nadam se da će Rijeka i svaka druga prijestolnica kulture bolje iskoristiti ovaj projekt – govori Horvat.

2

“Dva mjeseca prije otvaranja nismo znali koliko novca imamo”, Miha Horvat

 

Slovenski projekt prijestolnice kulture inicirala je grupa građana okupljenih oko nevladine udruge Kibla i potom ga predstavila u formi “bijele knjige”. Prvobitna ideja bila je da svih jedanaest gradskih općina u državi zajednički konkurira za titulu prijestolnice, ali je Ljubljana na samom početku odbacila takvu zamisao i odlučila se samostalno kandidirati.

Nakon toga s Mariborom su zajednički, kao regija, konkurirali Novo Mesto, Ptuj, Murska Sobota, Velenje i Slovenj Gradec, ali su nakon dobivene titule ti gradovi marginalizirani, a sami tvorci projekta isključeni iz njegove realizacije. Na njihovo mjesto dovedeni su kulturni producenti izvana i različite konzultantske tvrtke, provodeći politiku kriznog menadžmenta.

– Dan nakon što smo dobili kandidaturu za EPK rečeno nam je da projekt neće realizirati Kibla, nego Narodni dom koji je u gradskom vlasništvu – objašnjava nam jedan od tvoraca originalne kandidature, Peter Tomaž Dobrila, producent i intermedijski umjetnik.

EPK je u velikoj mjeri politički, ali i ekonomski projekt. Za njega je bilo najviše interesa radi novca i slave. U našem prijedlogu dali smo realne procjene kako dobiti sredstva kroz europske i strukturne fondove, a tek 15 posto novca trebalo je doći od države i grada.

S današnje pozicije, mislim da je upravo izostanak tih sredstava jedan od krivaca za socijalnu, političku i ekonomsku krizu u Sloveniji. Oko projekta je došlo do borbe između lokalnih vlasti i države. Mi smo izbačeni, ali onda nitko nije znao kako realizirati projekt. Nisu imali blage veze kako to napraviti. Od početka do kraja imao sam uvid u sve što se dešavalo. Mislim da je skandal da su na kraju likvidirali EPK kao instituciju. Program je realiziran, ali se moglo puno više napraviti.

Što se tiče investicija, neuspjeh iznosi sto posto. Sastanci građevinara i investitora oko toga tko će uzeti koliko novca doveli su do toga da svi natječaji završe u stečaju. Gradonačelnik mi je rekao da ga zanima jedino novac. Tijekom procesa dobili smo desničarskog gradonačelnika koji nas je počeo vrijeđati i nazivati komunistima.

Projekt je strukturno loše realiziran. Ne smije se dopustiti da se prođe cjelokupna procedura i potvrdi kandidatura, pa onda na lokalnoj razini sve sruši. Na to sam upozoravao i u Bruxellesu, ali rečeno mi je da se oni ne žele miješati u unutarnje stvari – ističe Dobrila.

Prema početnoj ideji, predviđeni budžet za EPK trebao je iznositi oko 200 milijuna eura, a najveći dio bi dolazio iz europskih fondova. Finalni budžet je iznosio 17 milijuna eura, koliko je potrošeno tijekom 2012. godine. Ipak, stvarna procjena je da je tijekom osam godina potrošeno 30 milijuna eura.

Jedina europska sredstva u iznosu od 1,5 milijuna eura došla su kroz Nagradu Melina Mercouri koju po automatizmu dobivaju sve prijestolnice kulture. Upravo je to razlog izostanka infrastrukturnih investicija koje bi ojačale lokalnu kulturnu produkciju i donijele širu dobrobit zajednici.

Marko Brumen, producent danas zaposlen u Narodnom domu u Mariboru, rekapitulira posljedice takve politike.

– Od fizičkih stvari ostao je jedino Vetrinjski dvor koji je bio sjedište EPK-a. Lokalni kulturni i umjetnički milje dobio je određeni zamah i energiju da poslije EPK-a za inat radi puno više. Kontrareagiranje je nešto napravilo. Jedan njemački umjetnik je upravo ispred zgrade u kojoj je bilo sjedište EPK-a napravio genijalnu intervenciju napisavši “Budimo iskreni sada”.

Na promotivnom videu EPK-a, koji se može vidjeti na YouTubeu, planirane zgrade doslovno su padale s neba. Trebao se urediti dio uz rijeku, sagraditi novi most poput onog u Grazu, potom kazalište koji bi istovremeno bilo i galerija suvremene umjetnosti, te još neke dvorane – kaže Brumen. Uzroke ovakvog razvoja događaja vidi u političkim odlukama.

– Ekipa Kible koja je predložila projekt na kraju je otpala i umjesto njih su uvezeni ljudi koji su to trebali odraditi. Danas jedino funkcionira projekt Tkalka, i to na programskom nivou. Političkim uplitanjem došla je ekipa odozgo. Gdje god su kulturne prijestolnice bile neuspješne, bilo je to zbog političkog uplitanja i postavljanja svojih ljudi – dodaje.

3

“Od fizičkih stvari ostao je jedino Vetrinjski dvor”, Marko Brumen

Maribor je tako dobio velik broj nerealiziranih projekata i iskopanu rupu na mjestu gdje je trebalo biti izgrađeno novo kazalište Maks. Trebao ga je voditi pokojni slovenski redatelj Tomaž Pandur. Nakon što mu je odobren projekt, odstupio je s mjesta programskog direktora EPK-a.

Ružno je pričati negativno o pokojnima i imam duboko poštovanje prema Panduru kao redatelju, ali neke stvari nisu rađene na dobar način. Kada su mu odobrena sredstva za kazalište, izašao je iz EPK-a i na kraju ostao dužan gradu. Nitko u Sloveniji nije pisao o tome – prisjeća se Srđan Trifunović, producent koji je i sam radio na projektu EPK-a.

– Stalo mi je do javnog novca, za koji rade moji roditelji i svi mi. Svejedno mi je što ljudi rade sa svojim privatnim novcem. Pitanje je što ostavljamo iza sebe. Naši djedovi i bake su izgradili državu, naši roditelji su to malo uništili, a naša generacija sve rasprodaje. Već smo spali na nivo jeftine radne snage i mislim da je pogrešno stvari raditi na način kako su se radile.

U ovih 25 godina od raspada države uspjeli su nas uvjeriti kako se ne trebamo baviti politikom, što je jedini način da se bavimo sobom u uređenim okolnostima. Politikom se, nažalost, ne bave pošteni ljudi, već ljudi koji brinu o svom osobnom profitu. Nama su prodali priču o tome da je političko obrazovanje ostavština komunizma.

Oko svih javnih sredstava uvijek se pojave iste hijene i zanimljivo je da su to, koliko vidim, ljudi blisko povezani s politikom. Mislim da je situacija slična i u Hrvatskoj, gdje se također teško dolazi do neke važne javne funkcije ako nisi povezan s politikom. Sve naše kritike dolaze iz naše ljubavi prema ovom gradu. Zar politici ne bi trebalo biti važno da svi ostanemo ovdje, a ne da budemo greška u sistemu? – pita se Trifunović na kraju.

4

“Projekt nije uspio zbog osobnih interesa”, Srđan Trifunović

Jedan od naših sugovornika koji je želio ostati anoniman tvrdi da je za vrijeme trajanja EPK-a bilo telefonskih poziva producentima iz organizacije da se vrate stari dugovi. Također, ispostavljali su se svakakvi računi i odnos je ovisio o tome je li riječ o velikim ili malim igračima. Zbog međusobnih odnosa većina je odabrala da se ne zamjera. Trifunović o detaljima korupcije govori izravnije.

Projekt nije uspio zbog previše arogancije i osobnih interesa. Znam što sam preko svog festivala Magdalena prijavljivao na EPK i znam što su producenti koji su za njih radili nama odbili, a potom ukrali i predstavili kao svoju ideju. Imao sam koncept da u velikom broju propalih trgovina i prostora napravimo izložbe. Kuratori su bili protiv toga, a onda je taj isti Zdravko Duša koji nam je odbio projekt napravio jedan sličan. Možemo detaljno o tome tko je odbio projekt i tko je ukrao ideju. Toga je bilo dosta.

Bilo je mekane korupcije. Na primjer, kako kao programski direktor možeš dati javni novac svojoj izdavačkoj kući Studentska založba koja je nedugo nakon toga privatizirana? Dovođeni su ljudi koji međusobno rade još od studentskih dana i to po principu da dovedeš svoju djevojku ili prijatelja – kaže Trifunović.

A što iz ovakvih iskustava može naučiti hrvatski projekt prijestolnice kulture?

Rijeci preporučujem da što prije odabere ekipu i počne raditi tako da nikakva politička promjena na lokalnom nivou ne može utjecati na njihov rad. Moraju voditi računa o kvaliteti i održivosti samog projekta – smatra Tomaž Dobrila.

Svi naši sugovornici projektu EPK Rijeka žele sve najbolje, s nadom da mariborske greške mogu biti važne za izbjegavanje štetnih praksi. Kao što je to, dodajemo za kraj, svojevremeno bio riječki Festival Republika za koji je 2013. godine potrošeno preko 100.000 eura gradskog novca, i to bez javne rasprave i natječaja, a iza njega nije ostalo ništa.

 

Fotografije: Davor Konjikušić

 

Tekst je uz dopuštenje preuzet s portala Novosti.

 

O iskustvima francuskog Marseillea i švedskog grada Umeå kao Eropskih prijestolnica kulture čitajte ovdje i ovdje, a razgovor s Ivanom Šararom, pročelnikom za kulturu Grada Rijeke, čitajte ovdje.