Pažnja, dolazi kruzer, ostanite doma!

U Veneciji danas živi 58 tisuća ljudi, nešto malo više nego nakon strašnog pomora stanovništva zbog kuge 1438. godine. Neka predviđanja govore da zbog kruzera i masovnog turizma 2030. godine mletačka prijestolnica neće imati ni jednog stanovnika. Šokatni su to zaključci filma “Venecijanski sindrom” autora Andreasa Pichlera, koji je sinoć premijerno prikazan u Dubrovniku u organizaciji udruge Kinookus.

1

Velika bijela psina sprema se progutati Veneciju

Venecija godišnje od turizma zaradi 1,5 milijardi dolara, ali u toj astronomskoj zaradi participira jako mali broj ljudi, dok ostalima, zbog utrke za novcem, život postaje sve kompliciraniji pa se odlučuju na odlazak. Stari dio Venecije tijekom najvećeg dijela svoje povijesti brojao je oko 200 tisuća ljudi. Danas je ostala samo četvrtina, dok je kopneni dio Venecije narastao upravo do te brojke, od čak 200 tisuća stanovnika.
– Uvjeti za život su katastrofalni – govori Venecijanac u filmu. – Gradske vlasti sve su podredile turizmu nauštrb lokalnog stanovništva. Zatvaraju se javne službe poput pošte i drugih. Navečer nema dućana u kojem se prodaje mlijeko.
Glavni poštanski ured zatvoren je 2010. godine, a prostore je kupila korporacija Benneton. Venecija je ostala i bez hitnog pedijatrijskog odjela, a šuška se da bi lokalna tržnica koja se nalazi pored mosta Rialto uskoro trebala biti prebačena na „kopno“. Zbog svega navedenog, cijena života u Veneciji svakodnevno raste. Cijena kvadrata stana iznosi od 10 do 12 tisuća eura, a Grad Venecija, iako za to postoje mehanizmi, ne želi se miješati u tržište nekretnina. Stanovništvo seli, a bogati Europljani kupuju nekretnine u kojima borave jednom godišnje. Prozori njihovih stanova su ostatak godine zatvoreni. Gradske vlasti u filmu se hvale kako uskoro kreću s nadogradnjom luke koja će potom moći primiti još veći broj kruzera s još više putnika.

Pogledajte trailer filma Venecijanski sindrom Andreasa Pichlera:

Oni koji žive u Veneciji, nastoje ubrati koji euro od turizma. Čak polovica venecijanskih suvenirnica prodaje robu iz Kine. Jedan Venecijanac, koji nema ni svoju nekretninu, ni suvenirnicu, turistima govori upravo to, a svi oni koji se s njim žele slikati, plaćaju mu euro. Kakav paradoks. Ni ostali koji žive od turizma ne vole taj posao. Jedan glazbeni sastav koji svira na gondolama kaže kako prostituiraju svoju glazbu, jer ih mnogi turisti prekidaju u izvođenju pjesama iznoseći svoje želje. Sezona je prije, dodaju, trajala kraće, a gosti su se odmarali dva tjedna u Veneciji. Sezona danas traje čitavu godinu, turisti ostaju vrlo kratko, „posisaju“ Veneciju i idu dalje. A to dalje je – Dubrovnik. Naime, upravo je Dubrovnik nakon Venecije prvo pristanište na kružnom putovanju po Mediteranu. Gost koji „posisa“ Veneciju, ode na spavanje, a ujutro čim se probudi, već je stigao u Dubrovnik. I tako kreće sve ispočetka.

12

Istraživanja pokazuju da su gosti koji u Dubrovnik dolaze kruzerima razočarani zbog gužvi!

Upravo zbog sličnosti Dubrovnika s Venecijom članovi udruge Kinookus htjeli su potaknuti raspravu oko kruzera koji dolaze na jug Hrvatske pa su nakon projekcije filma organizirali raspravu s građanima. Kao i u slučaju Venecije, stanovništvo iz starog dijela Dubrovnika seli u predgrađa, a sve je podređeno turistima i brzoj zaradi. Međutim, grad sa zidinama u još je goroj situaciji nego njegova davna neprijateljica. Venecija je, naime, takozvani „home port“, mjesto s kojeg gosti kreću na svoja krstarenja, zbog čega često u Veneciji ostanu koji dan više. Uostalom, i kruzeri se snabdijevaju zalihama u „home portu“ pa okolica Venecije od njih ima koristi jer im brodarske kompanije kupuju poljoprivredne i druge proizvode. Dubrovkinja Ivana Bratoš živi u starom gradu koji njeni sugrađani ljeti zaobilaze u širokom luku. Svojevremeno je bivša gradonačelnica Dubravka Šuica savjetovala Dubrovčane da za vrijeme posjete velikog broja kruzera ne izlaze iz svojih kuća. Bratoš kaže da ju je jedan kadar iz filma, u kojem kruzer uplovljava u Veneciju pored starih građevina, podsjetio na film Ralje, veliku bijelu psinu koja se sprema progutati grad.
– Mislim da situacija ni u Veneciji ni u Dubrovniku nije tako crna kao što je film prikazuje, jer je autor namjerno htio naglasiti negativne strane kruzer-turizma. Recimo, nije pitao mlade što oni misle o svemu, a u filmu smo vidjeli da mladih ipak ima. Međutim, oba grada imaju realan problem – žrtvuju svoj stari način života, posebice kulturu, i sve podređuju masovnom turizmu i brzoj zaradi – ističe Bratoš.
Njena sugrađanka Marina Krstičević upozorava da se, unatoč nekim najavama da će ove godine biti manje kruzera u istom danu, ništa neće promijeniti.
– Na stranicama Lučke uprave Dubrovnik jasno je da nas i u ovoj sezoni čeka više od 10 tisuća gostiju s kruzera u jednom danu. Zbog kruzera i gužve koju stvaraju, pate naši gosti koji odsjedaju u hotelima i drugim smještajnim kapacitetima. Nažalost, prodavačice s tržnice, kada saznaju da određeni dan uplovljava puno brodova, taj dan ne dolaze prodavati svoje proizvode. Svoje smo živote počeli ravnati prema dolasku brodova i to je strašno – zaključuje Krstičević.
Dubrovkinja Nina Zore radi u turizmu i, među ostalim, živi i od kruzera.
Stanovnici koji ne zarađuju od kruzera gube svaki dodir s Dubrovnikom, posebno stanovništvo Mokošice gdje i sama živim. Bojim se da mladi za nekoliko godina uopće neće znati što Dubrovnik znači i koje su mu prave vrijednosti. Sve će biti podređeno brzoj zaradi – govori Zore.
Ugostitelj Stjepan Perić, koji ima restoran u staroj gradskoj luci, ne slaže se s navedenim.
– Da kruzeri ne dolaze u Dubrovnik, grad bi bio mrtav. Mi, ugostitelji, morali bismo zatvoriti svoje objekte. Isto kao i prijevoznici, posebno taksisti. Od kruzera korist imaju Grad i Lučka uprava jer im se slijeva novac u proračun. Nije mi jasno zašto se stalno u medijima govori kako oni ništa ne troše. Pa čim su na kruzeru, nisu sirotinja – mišljenja je Perić. Za komentar smo kontaktaktirali i Dubrovčanina koji radi kao časnik na kruzeru, a koji zbog ugovora o radu mora ostati anoniman jer ne smije govoriti o navikama gostiju.
– Hrana na kruzerima je sjajna i izbor je velik. Dobar dio gostiju se iz grada vraća na ručak, ali dio njih jede i u restoranima. Ako brod ima 4000 gostiju, njih 3500 se vrati objedovati na brod, a 500 ih jede u gradu. Nije to zanemariv broj.

9

Dubrovnik godišnje posjeti više od milijun putnika s kruzera, svaki potroši 37 eura

Kao i sa svim drugim, kruzeri nekome odgovaraju, a nekome ne, a oni i njihove posljedicama postali su dio života Venecije i Dubrovnika pa pogledajmo kako taj „suživot“ izgleda u brojkama:
– Dubrovnik godišnje posjeti više od milijun putnika s kruzera
– Prema statistikama, svaki potroši 37 eura. Turistički djelatnici kažu da bi potrošnja bila znatno veća da mogu plaćati u eurima.
– Brod u Dubrovniku prosječno ostane 15 sati. Lučka uprava stimulira duže ostajanje brodova. Ako stoje preko 12 sati, daje im se popust od 20%
– 16 tisuća gostiju kruzera u samo jednom danu dubrovački je rekord
– Studije pokazuju da su gosti koji u Dubrovnik dolaze kruzerima razočarani zbog gužvi (?!)
– lučka pristojba je od 8 do 10 tisuća eura, ovisno o veličini broda. Lučka uprava Dubrovnik prošle godine od kruzera uprihodila 18 milijuna kuna
– Grad Dubrovnik utržio je od autobusnih prijevoznika 7,2 milijuna eura
– 6 000 eura košta svjetlarina koju kruzer plaća državnom proračunu
– usluge pilota u luci plaća 1000 eura
– Usitnjena hrana koja se baca smije se pustiti u more 12 milja od obale
– Dubrovnik ne može biti home port kruzerima jer nema dovoljno smještajnih kapaciteta, a tu je problem i bure, jer se nikad ne zna hoće li zrakoplov moći sletjeti, a samim tim hoće li kruzer kasniti, što brodarima predstavlja ogroman problem.
O turizmu u Dubrovniku (i Splitu) već smo pisali ovdje, a detaljnije o tome što kruzerski turizam donosi Dubrovniku ovdje.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija

Maro Marušić