Zajedničkom borbom protiv privatizacije javnog prostora

Javni prostor je neiscrpna tema, a kad je riječ o Zagrebu na tom se polju kristalno jasno pokazuje loše upravljanje gradom, koje isključuje širu struku i građane pa je jedno od ključnih pitanja za budućnost metropole ono vezano uz mogućnost povratka na kolosijek dobrog upravljanja.

O povijesti bolesti i aktualnom stanju pisali smo u prethodnom tekstu (ovdje), a u ovom propitujemo koji je najbolji lijek.

Kulturna i urbana antropologinja Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) za pogledaj.to ističe da ”postoje dobre inicijative, postoji platforma Zagreb je naš, koja izvrsno funkcionira, možemo se samo nadati da njeni članovi neće biti poneseni željom za moći pojedinih stranaka te da će platforma preživjeti kao takva, jer je upravo kao koalicija vrlo snažna, te ići – naprijed, primjenjujući suvremene metode dobrog upravljanja (a ne vlasti)”.

 

Foto: Vratite magnoliju

 

Arhitektica i istraživačica Iva Marčetić iz Prava na grad nada se da će se ‘‘aktivizmom u svim njegovim aspektima konačno probiti status quo upravljanja javnim dobrima, da ćemo uspjeti u naše zakone i pravilnike uvesti metode sudjelovanja, istraživanja potreba i promijeniti sustav javnih arhitektonsko- urbanističkih natječaja kao i javnih rasprava”.

Zanimljivo je, naime, pratiti vezu između društvenog i prostornog uređenja na primjeru Zagreba i vidjeti odnos države i društva prema javnim dobrima.

Duga je to priča, naravno, ali Leboš na ovom mjestu ukratko podsjeća: ” Svi znamo da je socijalistički Zagreb te njegovo društveno i prostorno uređenje koje će i najsiromašnijim žiteljima omogućiti pravo na stanovanje dostojno čovjeka, imaginiran već prije 2. svjetskog rata, u doba fašistoidne monarhije.
Snaga primjene utopijskog razmišljanja smanjivala se proporcionalno s rastom potrošačke groznice. Pasolini u malom TV eseju Forma grafa navodi da je upravo konzumerizam nastavak fašizma i mislim da je u pravu”.

 

Foto: Vratite magnoliju

 

”1970-ih čini se da je većina Jugoslavena zamišljala kapitalizam kao Ponte Rosso, previđajući ogromne probleme kapitalističkih zemalja tog doba: terorizam, duge i zamorne štrajkove, sindikalne i studentske borbe.
I tako ni do dan-danas radni ljudi ove zemlje nisu naučili izboriti se za svoja prava, kako u društvu tako i u prostoru.

Ali, kako već navedoh, ima inicijativa, ima pokreta, i oni će jačati. Ono što se često zove jugonostalgijom, većinom je racionalizacija vlastite prošlosti i dobrodošla komparacija značaja javnih dobara onda i sada. To se prije svega odnosi na obrazovanje i zdravstvo, uz javni prostor.
Tako da mi se čini da borbe treba povezati: borba za javni prostor, izolirana, nema takav učinak kao borba za javna dobra, kojih je javni prostor jedan važan, ali ipak samo dio”, ističe Leboš.

Da je veza između društvenog i prostornog uređenja kompleksna tema, a prostorno uređenje i dokumenti koji ga oblikuju slika i prilika društvenih i socio ekonomskih odnosa, ukazuje za pogledaj.to i Marčetić: ”Krovni dokument prostornog uređenja Zagreba – Generalni urbanistički plan(GUP) ili Prostorni plan ne možemo čitati nekritički i tehnički, onako kako su nas, nerijetko, u školama arhitekture učili.

Društveni odnosi zapisani su u formi pravila koja čine GUP pa tako ako primjerice vidimo da Zagreb ima desetke tzv. gradskih projekata označenih u GUP-u, područja koja uglavnom su u vlasništvu ili suvlasništvu grada, a da u novim izmjenama i dopunama GUPa, niti jedan od tih projekata nema za temu primjerice izgradnju priuštivih stanova ili bilo kakvu ideju o razvoju grada dalje od tematskih parkova ili investitorske zarade – jasno nam je da je GUP slika i prilika društva koje ne brine o svojoj budućnosti”.

 

 

Foto: Vratite magnoliju

 

Kako spriječiti da se to ne događa u budućnosti ili barem svede na što manju mjeru, pitamo se, a Leboš napominje da ”nema mjere opresije koja to može spriječiti: dobra uprava, provođenje pozitivnih mjera i zakona su lijek”.

Predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske situaciju Emil Jurcan općenito kaže da mu se čini da postoje dva nivoa problema: ”Jedan je niska kvaliteta oblikovanja javnog prostora, a ta je vjerojatno rezultat potiskivanja progresivnih ideja kako u društvu općenito, tako i u arhitekturi.

Mladim i entuzijastičnim kolegama koji eventualno imaju nešto za reći je izuzetno otežan put do javnih intervencija, bez obzira da li se iste provode putem natječaja ili direktnom nagodbom jer u oba slučaja one ostaju neprepoznate”.

”No druga razina problema je puno dublja, a tiče se političkog sustava, ekonomije i društva općenito koje se primarno vodi eksploatacijom prostornog resursa, bio on javan ili privatan.

Čak i kada bi se prvi problem riješilo, ne bismo dobili ništa više od lijepo uređenih javnih površina, dok bi one i dalje ostale podređene robnoj razmjeni i/ili političkoj reprezentaciji.
Mislim da rješavanje ovog drugog problema poteže radikalniji angažman u političkoj sferi”, smatra Jurcan.

U kontekstu svega navedenog važnim smatramo naznačiti ključne točke obrane javnog prostora u Zagrebu, a Leboš tu nema dvojbi: ”Trenutno – Gradska skupština.
Raspršenih frontova je puno, park na Savici ljudima sa Savice pokazao se važnijim neposrednim korisnicima nego Trg žrtava fašizma ljudima koji žive naokolo. To je fenomen kojem bi trebalo posvetiti posebnu pažnju”.

 

Marčetić ističe nekoliko mjesta: ”U posljednjih desetak godina to je svakako Varšavska – mjesto na kojem je odaslana jasna poruka protiv privatizacije javnog prostora ( o čemu smo pisali ovdje, ovdje i ovdje), tu je i Kamensko koje se dešavalo ubrzo nakon velikih prosvjeda u Varšavskoj, a gdje su se organizacije koje su branile javni prostor udružile s radnicama (o čemu smo pisali ovdje i ovdje).

 

 

Varšavska, Zagreb, 2010.,  foto: Damir Gamulin Gamba

 

Tako je uspostavljena vidljivija veza između privatizacije i komercijalizacije prostora grada i patnje i gubitka radnih mjesta koje ovaj proces za sobom ostavlja.

 

Tu naravno moramo spomenuti Savicu, prvu uspješnu borbu protiv namjere Crkve da se upiše u centralne prostore života naselja, a na štetu zajednice (više ovdje).

Pored Savice tu su recentno i Inicijativa Samoborček s Trešnjevke – prva takva inicijativa na preizgrađenom dijelu Zagreba u kojem postaje sve teže živjeti dok se pogoduje svakakvim tajkunima da grade i dalje.
Trenutno najaktualnija je borba na Trgu žrtava fašizma, ali čini se da ni Novi Zagreb ne zaostaje.

Da ne nabrajam, smatram da su simboli i točke obrane one čiji akteri uspijevaju artikulirati da se bore za javni interes i dobrobit u smislu zdravlja i kvalitete života, prava na uživanje dostojnog života u gradu, a sve protiv privatizacije, pretjerane eksploatacije prostora i za veću demokratizaciju upravljanja tim prostorom”.

 

Foto: Savica ZA Park

 

Imajući na umu rečeno, vraćamo se na kraju starom pitanju – kako vratiti kvalitetu urbanog života u Zagrebu, oživjeti njegove prostorne politike, potaknuti veću građansku participaciju, ponuditi alternativna arhitektonska rješenja i zaustaviti privatizaciju javnog prostora kao oblika “akumulacije putem otimačine”?

”Tri riječi: Zagreb je naš! S nadom da će koalicija opstati, jer je upravo u zajedništvu više stranaka snaga te platforme, a onda i snaga svake od stranaka zasebno. Samo zajedno smo jači.
Vjerujem u politiku, čak i kada se tek začinje. Platforma ‘Zagreb je naš!’ začinje politiku na nivou grada i nadam se da će se snage mijene proširiti na čitavu zemlju”, kaže Leboš.

Marčetić ukazuje na to da kada kažemo da vraćamo kvalitetu urbanog života, treba biti precizan: ”O kakvoj kvaliteti govorimo, kojem vremenu proizvodnje prostora i slično.
Osobno, ne razmišljam o ‘vraćanju’ u neko prošlo vrijeme, ono što mene zanima je kako ćemo aktivistički, politički, planerski nastaviti djelovati u smjeru demokratizacije upravljanja javnim prostorom.

Nijedna promjena nije došla sama od sebe i činjenica da sada imamo više žarišta u gradu i državi na kojima se intenzivno bori protiv privatizacije, ali i za ideju zajedničkog i kvalitetnijeg života morala bi informirati buduće planove, planere, stanovnike grada, institucije i političare o tome kako se odnositi prema javnom prostoru”.

 

Foto: Savica ZA Park

 

”Vidjet ćemo hoće li se pobunjeni okrenuti onim političkim opcijama koje zagovaraju i djeluju u smjeru demokratizacije upravljanja i u tim pokretima vidjeti budućnost razvoja svojih potreba.

Kroz municipalističke pokrete od kojih su najpoznatiji oni u Španjolskoj, možemo učiti o novim metodama progresivne politike i na primjeru njihovih napora da uključe što više ljudi u borbu protiv eksploatacije, komercijalizacije i posredno gentrifikacije gradskih prostora stremiti ka drugačijoj politici grada”, zaključuje Marčetić uz važnu napomenu: ”Problemi nikada neće biti u potpunosti riješeni, grad je uvijek živi mehanizam sukoba, pitanje je samo tko u tom sukobu odnosi prevagu”.