Najviše uznemiruje pasivnost ljudi

O ulozi arhitekata i njihovih društava, o javnim natječajima, revitalizaciji javnih prostora i pasivnosti društva, razgovarali smo s nagrađivanom arhitekticom Bredom Bizjak, osnivačicom ureda BB arhitekti, pokretačicom inicijative Otvoreni grad, autoricom projekta Proces Pula Podgrađe te aktivnom članicom Društva arhitekata Istre.

 

Breda Bizjak, foto: Saša Pančić

 

Studij ste završili u Ljubljani, a danas djelujete i u Ljubljani i u Puli. Koliko različiti regionalni uvjeti diktiraju kakva će biti Vaša arhitektura i koje ste razlike iskusili djelujući u dva konteksta? Jesu li oni (nužno) različiti?

“Uvjete” određenog prostora razumijem prije svega kao rezultate različitih mentaliteta prostora razvijenog kroz povijest. Određuju ga stavovi i tipovi postupaka kroz vrijeme. U gradovima, on se tiče svakodnevnog života, mentalne slike grada i urbane kulture.

Na raznolikost prostora vezanog za određeni teritorij i populaciju mislim da ipak utječu razlike u mentalitetu, no kvantitativno ih je na prvi pogled teško odrediti. Tako da ne mogu odgovoriti na pitanje koliko, već možda kako?

Na teorijskoj je ravni te teme problematiziralo više teoretičara poput L. Mumforda, a kasnije i M. Foucaulta.
S fenomenološkog stajališta, prostor je ono što ljudi stvaraju, misaono i djelatno.

Društveni je prostor društveni proizvod, a to naročito ističe Foucault u svojim društveno-humanističkim istraživanjima paradigme “prostornog obrata” koja polazi od temeljne pretpostavke da ljudi u svojim povijesno neponovljivim svjetovima konstruiraju društveno razumijevanje svojih okoliša.
Svjetska kultura otuda nije umnožavanje jednoobraznog, nego organizacija raznolikog.

Osobno iskustvo Ljubljane i Pule na neki način potvrđuje ove pretpostavke. Razlike koje sam najlakše primijetila, vezane za kulturu prostora, tiču se svakodnevnog odnosa građana prema javnim površinama, tretiranju otpadaka, odnosa prema zelenom sustavu grada, potrebe ljudi za uređenjem svog neposrednog okoliša, organiziranosti i spremnosti građana na poštivanje usvojenih pravila ponašanja i legislative vezane za gradnju.

Paviljon na Ljubljanici, foto: Peter Giodani

 

Upoznali smo Vas kao autoricu i koautoricu realizacija u Sloveniji (Dječji vrtić “Mavrica”, Paviljon na rijeci Ljubljanici) i Hrvatskoj (npr. Eko-sunčalište kraj Peroja), no Vaš je angažman usmjeren i na revitalizaciju javnih prostora Pule, tu u prvom redu mislimo na prijedlog Proces Pula Podgrađe i Otvoreni grad.
Razlikuje li se Vaš pristup projektima kad je investitor javni od pristupa onim projektima kada samoinicijativno želite ostvariti pozitivne pomake u javnom prostoru?

Većina realiziranih projekata na kojima sam sudjelovala sa svojim arhitektonskim studijom BB arhitekti i kolegama ostvaren je s općinama putem javnih natječaja. Što bi značilo da je većina mojih projekata realizirana s javnim investitorom za javni prostor.

Arhitekt je u tom slučaju angažirana strana i mora se prilagoditi uvjetima naručitelja, mjerodavnih institucija, budući da su inicijative za projekt, projektni zadatak i sveukupno projektiranje potaknuti sa strane naručitelja/investitora. Svakako, uvijek se trudimo projektima pristupati s ciljem kvalitativnog unapređenja prostora kojeg promišljamo u datim okolnostima.

Kod projekata Proces Pula Podgrađe (više ovdje) i Otvoreni grad (o čemu smo pisali ovdje) inicijativa je krenula od mene. Arhitekt je u ovom scenariju taj koji pokušava motivirati i potaknuti građane, grad i mjerodavne institucije da sa surađuju sa strukom i pomognu pri realizaciji projekta.

 

Središnji gradski brežuljak Kaštel s utvrdom

 

Proces Pula Podgrađe doživio je pozitivne reakcije i mogao se steći dojam da ljudi prepoznaju i žele kvalitetno korištenje resursa javnog prostora grada. Koje su bile prepreke realizaciji Procesu Pula Podgrađe, gdje je “zapelo”?

Počeci tog projekta sežu u 2002.g. Nakon uspješne samostalne izložbe u galeriji Diana, za taj su projekt pokazali interes vodeći ljudi Pule i Istre. Zbog nerazriješenih imovinsko-pravnih odnosa, nedostatka vizije i volje nadležnih institucija entuzijazam o revitalizaciji podzemnih prostora polako je splasnuo.

Kasnije se, 2008. odnosno 2010. g. ponovo pojavio interes za projekt sa strane Grada, međutim i ovoga je puta sve obustavljeno zbog stjecaja različitih okolnosti, no vjerujem da ponajviše zbog nedostatka službenog kadra koji bi preuzeo upravljanje i vođenje projekta.

Moj prijedlog je bio da se projekt sufinancira iz evropskih fondova, s gradom kao partnerom i možda još jednim, gradom Grazom, koji je ujedno i grad pobratim Pule; no, to bi značio i određeni angažman sa strane gradskih službi koji je, eto, izostao. Podzemni tuneli tada su nazvani Zero Strasse (Nulta ulica) i preneseni u upravljanje Povijesnom i Pomorskom muzeju u Puli.

Mislim da u datoj situaciji obavljaju svoj posao veoma korektno. Trude se koliko je u njihovoj moći održavati infrastrukturu tih prostora koja je zbog konstantne vlage i vode izuzetno zahtjevna za održavanje (više o projektu čitajte ovdje).

Prikaz podzemnog sustava ispod brežuljka Kaštel

 

Što je potrebno da bi se revitalizacija dogodila, a na kraju i uspješno provela?

Potrebna je sinergija političke volje, suradnja među različitim institucijama, stručnjacima. Taj scenarij nije nemoguć, no bila bih veoma ugodno iznenađena da se sve navedeno posloži.

Ipak, bilježi se porast interesa građana i posjetitelja za te prostore otkako su se otvorili za javnost. Mislim da su upravitelj i Grad prepoznali potencijal i s mogućim financijskim efektom pa sam još uvijek optimist po pitanju revitalizacije podzemnih prostora.

Tuneli iz vremena Austro-Ugarske nalaze se ispod Kaštela, foto: Goran Šebelić, Cropix

 

Aktivno sudjelujete u Društvu arhitekata Istre koje zadnjih godinu dana koristi svoju javnu poziciju ne bi li se “probile diskurzivne barijere” i “ispitala ideja društvenosti arhitektonskog djelovanja”, kako sami kažu. Koja je ključna uloga arhitekata danas i društava koja ih okupljaju?

Uloga arhitekta i njegova perspektiva gledanja na različite društvene situacije se u zadnjih dvadeset godina veoma promijenila. Sjećam se nekog teoretskog teksta kojeg sam čitala još na fakultetu u kojem se arhitekta razumije kao neutralnog promatrača i čovjeka koji ne bira stranu, ali je svjestan događaja oko sebe.

Danas sve više arhitekata ne percipira sebe samo kao nijeme egzekutore projektnih zadaća i mnogi pokušavaju kroz teoriju ili praksu upozoravati i aktivno utjecati na podizanje kvalitete zajednice čiji smo dio.

Ne zato što se smatraju omnipotentnima i iluzorno misle kako mogu mijenjati svijet, već zbog toga što je situacija na području urbanizma i arhitekture, očuvanja arhitektonske, umjetničke i prirodne baštine dotakla dno te su mnogi arhitekti počeli reagirati na alarmantnu situaciju.

Stručna udruženja poput društava arhitekata upravo su zbog javne pozicije idealne platforme za pokretanje programa i projekata koji djeluju u smjeru osvještavanja društva i podizanja kulture prostora.

U Društvu arhitekata Istre okupili su se pojedinci koji imaju za to senzibilitet i djeluju kroz teoretski rad, publikacije, predavanja, radionice, izložbe, direktne akcije u prostoru, organiziranje događaja, realizacije intervencija u prostoru te tako upozoravaju na alarmantno stanje prostora u kojem živimo.

Primjećujete li kroz svoje djelovanje na promicanju vrijednosti arhitekture i javnog prostora nova kretanja, odnosno koliko se svijest građana promijenila, jesu li educiraniji i spremniji zauzeti aktivniju poziciju prema negativnim pojavama u prostoru – prekrajanjima GUP-a, rasprodaji državne imovine, pogodovanjima investitorima?

Mijenja se, no za neke primjetne promjene potrebna je dovoljna kritična masa ljudi koja bi ih mogla pokrenuti, a te još uvijek nema. Stojimo pred jednim problemom koji najviše uznemiruje: to je izuzetna pasivnost ljudi. Već neko vrijeme istražujem odgovore na pitanje otkud ta šutnja “korisnika”? Odakle potječe blokiranje? Na teorijskom nivou, raspoznaje se dosta dobro njegov mehanizam.

Henri Lefebvre u svojoj knjizi “Urbana revolucija” objašnjava taj fenomen od kojih bih izdvojila povijesne i političke razloge:

“Pasivnost i blokiranje imaju mnogobrojne povijesne i političke razloge. Vrši se ogroman pritisak na svijesti da bi se održale u ograničenim okvirima. Ideološki, tehnički, politički, kvantitativno se nameće kao pravilo, kao načelo, kao vrijednost.

Kako izaći iz količinski mjerljivog? (…) Kvalitativno se prikriva. Opći terorizam količinski mjerljivog naglašava djelotvornost represivnog prostora. Svi opažaju samo kaos, nepovezane činjenice. Ne samo obični ljudi već i obrazovani.

Njihovim pogledima su se nudile samo odvojene cjeline. Pred njima društvo se raspadalo na atome, na jedinke i fragmente. U toj situaciji, pošto ona ne dovodi u pitanje kvantitativno, radnička klasa nema političkog značaja; ona ne predlaže ništa veliko u pogledu urbanizma. (…)

Grad, njihovo Naselje, dugo je oduševljavao ljude. Oni su bili šovinisti (kampanilizam). Samo tako su se zanimali za organizaciju prostora, sačinjavali grupe koje su proizvodile prostor.
Bila je uglavnom riječ o ‘velikašima’ koji su se, sasvim prirodno, ‘interesirali’ za morfološki i socijalni okvir svojih ‘interesa’.

Daleko od toga da je taj stav iščezao u malim i srednjim gradovima. Međutim, on se gubi ili gubi svoja obrazloženja i najsnažnije razloge. Od nasrtljivog stava, od proizvođača (socijalnog prostora i vremena tj. korištenja vremena) on se preobražava u obrambeni stav, dakle u pasivnost. Branimo se od zahvatanja centralnih vlasti u naše pravo, od pritisaka države.

Ali znamo da su veliki problemi drugdje, da se značajne odluke donose drugdje. Otuda razočarenje prema urbanoj stvarnosti, jer znamo da ta stvarnost malog ili srednjeg grada ima nečeg zastarjelog, da postaje smiješna.
Kako prijeći od grada koji čuva svoju sliku, koji ima srce, lice, ‘dušu’, na urbano društvo bez dugog perioda nenaviknutosti?”

Građani pa i struka prezauzeti su razmišljajući o vlastitoj egzistenciji i ako im odluke vodećih direktno ne ugrožavaju svakodnevni život, neće smatrati potrebnim zauzimati se za skupni boljitak.

Osim što su od samih početaka isključeni iz procesa planiranja gradova, ljudi su usmjereni u svoje osobno i blagostanje svoje familije i u ništa drugo. Usmjereni u konzumaciju predmeta i spektakla.

Otvoreni grad, foto: Manuel Angelini

 

Velik broj arhitekata u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo arhitektonskim natječajima. Mislite li da nešto treba mijenjati i što?

Sudjelujem na natječajima više od petnaest godina s kraćim pauzama, još od studentskih dana na ovamo. Među njima bili su mnogi nagrađivani, nekoliko i s prvim mjestom. I dječji vrtić “Mavrica” u Brežicama (o kojemu smo pisali ovdje) je rezultat pobjede na javnom natječaju.

Podržavam osnovna teoretska načela na kojima se temelji koncepcija javnog natječaja i koja investitoru omogućuje odabir najprimjerenijeg rješenja između više mogućnosti, a arhitektima koji se natječu omogućuje jednakopravnost, anonimnost i konkurentnost odnosno jednake šanse za sudjelovanje.

Međutim, kako se u praksi pokazuje, natječaji se često ne provode u skladu s tim načelima pa je možda došlo vrijeme za ponovno promišljanje načina njihovog provođenja.

Ono što vjerojatno svima najviše bode oči je način provođenja odabira nagrađenih projekata. Prešućuju se i toleriraju ozbiljna kršenja načela anonimnosti što je temelj javnog natječaja. Tu je i problem realizacije prvonagrađenog projekta. Mnogi od njih ostaju nerealizirani odnosno te projekte projektira netko sasvim drugi. S pravom se pitamo imaju li natječaji kao takvi uopće više smisla?

Sa sličnim problemima susretali smo se i u susjednoj državi pa smo s kolegama na jednoj panel diskusiji debatirali da bi možda bilo bolje razmišljati o otvorenom tipu natječaja gdje se projekti prezentiraju javno pred članovima komisije i publikom.

Isto tako, članovi komisije bi pred natječajnim kandidatima i publikom branili svoj stav i odabir projekta. Na taj se način možda ne bi u potpunosti odstranila mogućnost korupcije, ali bi cijeli proces djelovao transparentnije, na što bi utjecalo i prisustvo publike.

Dječji vrtić Mavrica u Brežicama u Sloveniji, arhitekti: Breda Bizjak, Lidija Dragišić, Katja Florjanc, Emir Jelkic, Ajda Vogelnik Saje, foto: Miran Kambič

 

Aktualna društvena kretanja vezana uz migracije stanovnika, kao i promjene u okolišu, zahtijevaju brza i angažirana arhitektonska rješenja. Možemo li od vas očekivati projekte koji će nuditi odgovore na navedene procese? Što planirate?

Mnogo arhitektonskih rješenja razvilo se zadnjih desetak godina na temu klimatskih promjena u okolišu, elementarnih nepogoda te zadnjih godina na temu migranata i izbjeglica odnosno privremenih boravišta.

Voljela bih pomoći i ako budem u prilici, svakako ću odreagirati na situaciju. Ali, u konkretnoj situaciji i s ciljem realizacije rješenja kako bi se što prije pomoglo ljudima.

Ne zanimaju me projekti koji će ostati na papiru i služiti za samopromociju. A za realizaciju mora postojati suradnja kreativne sile i sila moći odnosno arhitekata koji su voljni pomoći te vlade i resornog ministarstva koji se moraju početi baviti tom problematikom.

Hexagon, eko-sunčalište kod Peroja, foto: Neva Bizjak

 

 

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.