Dubrovačke su vlasti ovaj tjedan najavile, u pokušaju da reguliraju kretanje ljudi, postavljanje neke vrste semafora kojima će signalizirati da je gradska jezgra puna i da se u nju ne može ući, što je čin koji samo markira točku konačnog poraza grada kojem ćemo prigodno tepati da je grad-muzej i time pokušati otupiti svijest da je ispražnjen i od stanovnika i od značenja, kojem su povijesni slojevi samo pozadinska ilustracija.
No dobro, ni prvo ni zadnje mjesto takve transformacije, neki se (pokazuje se, presitan) novac tu izvrtio, a svjedočimo da će mnogi nekad građanin i pristati da mu se ograniči kretanje, ako to znači uredan prihod. I simptom i tijek i posljedice dokumentirani su drugdje, ranije, raspravljeni, objašnjeni, prezentirani, tako da ne možemo reći da se nije mogao pretpostaviti ovakav epilog. Radi se onda, ipak, o odluci.
“Brand new chimney”, foto: Alemka Đivoje
Taj lokalni ekstreman primjer u inačicama i različitim fazama manifestira se po čitavoj našoj obali i nitko na pozicijama odlučivanja nema snage niti motiva stati na loptu, a ne postoji ni glasačko tijelo koje bi tražilo regulaciju, strategije i planove: treba zaraditi sad, a sutra – tko živ, tko mrtav. O potrošivosti resursa za koji se držimo zubićima i noktićima, zatvorenih očiju, mislit će netko drugi.
Na današnji je dan 1189. godine u dokumentu izdanom od Kulina bana prvi put spomenut grad Dubrovnik, ali turistu koji nekad nije načisto ni u kojoj je zemlji niti jesu li kulise među kojima se nagurava sa suputnicima rad srednjovjekovnih arhitekata ili HBO produkcije – sasvim je svejedno. Naročito je svejedno gostima s kruzera čiji je boravak u našim obalnim diznilendima najkraći.
Ionako prođu svega nekoliko ulica u Splitu ili Dubrovniku, komotno bi se mogle izgraditi parcijalne replike negdje u okolici pa bi ih stalo dvostruko (trostruko, četverostruko?) više, o investicijama i novim radnim mjestima za domoroce da ne govorimo.
Ionako su mediteranski gradovi svedeni na tematske parkove, a da će kuglicu sladoleda iz plastične škrinje turist radije kupiti ako je smještena u par desetaka ušminkanih i potpuno komunalno opremljenih kvadrata nego iz one smještene u 17 stoljeća stara gradska vrata gdje kližu po prljavoj vodi iz klima-uređaja i trpe smrad smeća obližnjeg restorana, pod uvjetom da isto izgledaju, uopće ne bismo trebali dvojiti.
Brodovi na kružnim putovanjima visoko su regulirane, samodostatne mašine za zabavu, potpuno zatvorene lokalcima na čije dokove pristaju. Doživljavamo ih jedino kao volumene koji značajno mijenjaju gradske vizure, ali njihov nam je sadržaj nedostupan i apstraktan.
Ti sjajni, čisti, klimatizirani i sigurni prostori ispunjeni su atrakcijama, događanjima, svakom mogućom i željenom imitacijom života što ljudima koji se na njih ukrcavaju, očito, odgovara.
“Brand new chimney”, foto: Alemka Đivoje
Svaki taj kruzer nosi više kvazijavnih i kvaziurbanih sadržaja nego što je javnih i urbanih sadržaja u lokalnim lukama. On je ploveći grad, a ne tranzitno sredstvo, ekskluzivan i nedostupan stanovnicima naselja i gradova u koje pristaje, superioran i s očekivanjem da mu se prilagode. On svoju rutinu prenosi u mjesto pristajanja, a ono malo autentičnosti što turisti posrču u lukama, u kabine nose na digitalnim karticama fotoaparata.
Razmjene nema, ali kako (za sad) vidimo kroz dubrovački primjer, regulacija se s kruzera prelijeva u grad. Identitet se stječe kupnjom ulaznice, ne boravištem. Sve obalne točke koje takav oblik turizma povezuje, s vremenom će preuzeti karakteristike broda-hotela i izgubiti one grada.
Video-rad Alemke Đivoje “Brand New Chimney” prikazan prošli petak u Kiosku Društva Marjan na Prvoj vidilici na Marjanu sjajno sublimira tu ograničenost doživljaja.
Snimana iz splitske gradske jezgre, s udaljenosti od par stotina metara i u visini gradskih krovova, uplovljavanja i isplovljavanja poetična su, lijepa. Asociraju na slobodu (naročito morskog) putovanja, na povezanost sa svijetom, čak i na uzbuđenje građenja novog grada.
Video ne pokazuje ni ljude s kruzera niti smeće koje ostavljaju za sobom, niti broji koliko su potrošili, oni su van slike koliko su i van života grada u koji se iskrcavaju. Izvan slike su i restorani, saloni, dućani, igrališta, bazeni, sva kruzerska događanja: jedino što vidimo je brodska masa koja privremeno mijenja prizor i taj novi pušeći dimnjak kao znak života na brodu.
Alemka Đivoje
Kao da ne postoje Venecija, Barcelona i Dubrovnik pa i vlastito iako kratko iskustvo, Split se svojim kruzerima još uvijek raduje. Usamljeni doktorat Hrvoja Carića s dokazima izravne i posredne štete i financijskog gubitka koje donose, stidljivo se tu i tamo spomene, ali se o navodima ni ne razmišlja, a još manje raspravlja.
Pojmovi koje vežemo uz brodove na kružnim putovanjima još uvijek su profit, luksuz, napredak, bez obzira što nam krupni plan priča sasvim različitu priču. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi padaju pod noge apstraktnom gorostasu uz vatromet i ples folklornog ansambla.
Kiosk Društva Marjan na Prvoj vidilici, Split
Dvostruka distanca – ona u samom radu i ona mjesta gdje je prikazan – uspješno nas smješta u ulogu promatrača kojeg ne dotiču nikakve negativne manifestacije turizma. S te je distance gotovo čaroban i koliko god racionalno pokušavali sagledati sliku pred nama, svečan, iako se montažom fino implicira prijetnju gušenjem jer brodovi naizgled ulaze u splitsku luku jedan za drugim, ritmizirano, poput vagona, što i nije tako nemoguća, ali je ipak buduća situacija.
Petnaestak godina star, Koolhaasov esej “Junkspace” do boli točno opisuje neminovnost prihvaćanja svih tih manje ili više pažljivo složenih simulakruma.
Bar donekle svjesni da nešto nije u redu, okrećemo glavu od onog s kojim se ne možemo suočiti prema “još ljepšem”, “još novijem”, “još uzbudljivijem” prizoru.
Pa dokle ide.
Više o kruzerskom turizmu u Dubrovniku i Veneciji čitajte ovdje i ovdje.