Na morskome skupom žalu

Godine 1994. podružnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti javnosti je uputila mišljenje o tadašnjem prijedlogu Zakona o morskim lukama. Autori tog teksta, inače patrioti naklonjeni mladoj hrvatskoj državi, izrazito su se kritički osvrnuli na prijedlog Tuđmanovog režima da se dijelovi morskih luka izuzmu iz pomorskog dobra i podvrgnu privatizaciji. Umjesto privatizacije, Jadranski zavod HAZU-a predložio je koncesije.

 

 

U istom tekstu autori su se, između ostalog, osvrnuli na plaže koje potpadaju pod pomorsko dobro i ne mogu biti u privatnom vlasništvu. Istaknuli su da “moguće koncesije ne bi smjele ni u kojemu slučaju zabraniti ili ograničiti slobodu pristupa pomorskom dobru svakomu” i da hotelske plaže “moraju biti pristupačne svima bez naknade, dakle ne samo gostima i osoblju hotela”, odnosno da hotel smije na njima “naplaćivati samo usluge (suncobrane, ležaljke, piće i dr.)”.

 

Pravila ponašanja na bazenu i plaži pred hotelom Rixos Libertas u Dubrovniku

 

“Privatizacija pomorskog dobra time je u načelu spriječena, ali više na papiru negoli u stvarnosti“, napisao je prije koji dan Vladimir-Đuro Degan, jedan od potpisnika i autora ranije citiranog apela, dodajući pritom pesimistično da se “režim koncesija koncepcijski približava pravu na otuđenje što može dovesti do teških zloupotreba”.

Povod za njegov novi istup bili su medijski napisi prema kojima Vlada razmatra ono na što su Degan i ostali stručnjaci upozoravali prije 20 godina – mogućnost privatizacije dijela pomorskog dobra. Takav prijedlog uistinu se nalazio u Nacionalnom planu razvoja luka od osobitog gospodarskog interesa za Hrvatsku. No HDZ-ova vlada je ubrzo sve demantirala, ističući da je riječ o jednom u nizu prijedloga koje je napisala strana konzultantska kuća, a koju je angažirala – Vlada RH.

Iako plaže nisu spomenute u kontekstu privatizacije, upravo je gospodarenje njima u najvećoj mjeri podvrgnuto liberalizaciji. Naime, ono na što se upozoravalo prije 20 godina danas je naša stvarnost: koncesije na plaže i naplata ulaska na koncesioniranu obalu postali su učestala praksa. Istovremeno, cjelokupni koncesijski sustav postao je mehanizam za opsluživanje krupnog kapitala ili nešto sitnije klijentelističke mreže nauštrb zaštite okoliša, ali i volje te interesa lokalnog stanovništva. U posljednje vrijeme u raznim dijelovima priobalne Hrvatske donosile su se sumnjive političke odluke protiv kojih se bunilo domaće stanovništvo, nezadovoljno načinom na koji elite raspolažu ovim prirodnim resursima.

Iako problemi vezani uz komodifikaciju plaža postoje otkad je Hrvatske, situacija je nedavno eskalirala u Bolu na Braču. Tamo je koncesiju na plažu Zlatni rat, umjesto komunalne tvrtke koja se o njoj brinula gotovo cijelo desetljeće, dobilo poduzeće blisko HDZ-u, bez zaposlenih i prihoda. Rezultati nadmetanja su na koncu poništeni zbog niza propusta i evidentnog pogodovanja.

Zlatni rat, Brač

 

No to se nije desilo u slučaju splitske plaže Bene, gdje je mimo posebnih uvjeta Ministarstva zaštite okoliša za zaštićene dijelove prirode koncesiju dobila tvrtka bliska Željku Kerumu. Nešto ranije je dvadesetogodišnje pravo na upravljanje paškom plažom Zrće Ličko-senjska županija udijelila skupini tvrtki, predvođenih Josipom Klemmom.

Opisani slučajevi imaju nekoliko poveznica koje su specifične za koncesioniranje hrvatske obale. Riječ je o političkoj korupciji na razini županijskih tijela, dok se lokalne zajednice gotovo ništa ne pita. Politika koncesioniranja plaža forsira sve razvidniju klasnu segregaciju kada je u pitanju javni prostor.

Prema javno dostupnim procjenama i statistikama koje su nam dostavljene iz županija na jadranskoj obali, u Hrvatskoj ima oko 2000 plaža, od čega se otprilike deset posto na različite načine nalazi pod koncesijskim ugovorima. Koncesije dodjeljuje županijska vlast, koja pritom ostvarenu dobit dijeli s državom i općinsko-gradskim vlastima, dok je izdavanje koncesijskog odobrenja gospodarskih djelatnosti na samoj obali u nadležnosti općina i gradova.

Žnjan, Split

Prve koncesije u Hrvatskoj izdane su prije više od 20 godina na području Primorsko-goranske županije. Danas na tom području ima 44 plaža koje su pod koncesijom. U Istarskoj županiji koncesionirano je 57 plaža, u Zadarskoj 12, u Šibensko-kninskoj 10, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 25. U ove četiri županije, od kojih smo dobili podatke, 21 plaža je ograđena i za njih se naplaćuje ulaz.

Koncesije najčešće dobivaju hotelijerska poduzeća, kojima se sve češće pridružuju skupine investitora i različitih privatnih kompanija. Niz slučajeva pritom pokazuje da se dobar dio koncesija uvijek dodjeljuje istim kompanijama.

Primorsko-goranska županija prednjači u svim aspektima, pa tako i po pitanju izdavanja dozvola za “privatne” plaže. Tako je u Lovranu još 2008. Agrokor dobio višegodišnju koncesiju nad pomorskim dobrom ispod Ville Castelli, dok je Todorićev lovranski susjed, inače ruski naftaš, dobio dvije slične koncesije. Todorić je u početku plaćao više od pola milijuna kuna za plažu kojoj se moglo pristupiti isključivo iz mora ili iz njegove vile. Koncesija mu je 2015. produžena do 2022. godine i sada iznosi oko 360.000 kuna jer je zatražio smanjenje morske površine unutar same koncesije.

Todorićeva vila u Medveji

 

Iako plaže za koje se naplaćuje ulaz čine manji dio onih koje su pod koncesijama, u stvarnosti je ta brojka znatno veća jer brojni koncesionari bez dozvole naplaćuju njihove prostore. Svojevrsni trend je uspostavljen na području Dubrovnika. Riječ je o jednoj od rijetkih županija u kojoj nije izdana nijedna koncesijska dozvola za ograđivanje i naplaćivanje ulaza.

Posljednjih deset godina aktivist Igor Legaz se bavi poslom koji bi trebala obavljati inspekcija: bori se protiv nezakonite fortifikacije plaža, najčešće uz hotelske komplekse.

– Na plažama uklesavam stepenice i klupe, a uklanjam prepreke koje su postavljene na putevima. U posljednjih deset godina sam napravio 25 puteva. U svome radu držim se devize da nitko nema pravo uzurpirati javni prostor – ističe Legaz i pritom se prisjeća da je svojevremeno, pod okriljem noći, rezao žičane ograde koje su na plaže postavljali koncesionari. Zbog toga je dobivao brojne pozive na obavještajne policijske razgovore.

 

– U svemu tome vlasnici koncesija su najmanje odgovorni. Najodgovorniji su nositelji gradske vlasti, predvođeni bivšim gradonačelnikom Androm Vlahušićem, koji su uporno potpomagali okupatore – kaže nam ovaj aktivist, dodajući da su danas od samih koncesija problematičnija koncesijska odobrenja, koja u dubrovačkom slučaju dodjeljuje sam grad. Protiv gradskih je djelatnika u posljednje vrijeme podnio više kaznenih prijava.

 

Za razliku od koncesija, koncesijska odobrenja, koja se izdaju za različite gospodarske djelatnosti, u nadležnosti su gradova i općina, pa vijeća za dodjelu imaju diskrecijsko pravo odlučivanja o tome tko će dobiti odobrenja. Ona se izdaju na zahtjeve koji se mogu predati tijekom cijele godine. U posljednja tri mjeseca tako je, po našim saznanjima, podignuto najmanje 15 kaznenih i inspekcijskih prijava zbog protuzakonitog djelovanja na plažama od Istre do Dubrovnika, uništenja obale i ekocida na području dodijeljene koncesije i koncesijskih odobrenja.

Dušica Radojčić iz Zelene Istre kaže da je nekoliko slučajeva koncesijskih odobrenja u Istri pokazalo da je praksa obilježena klijentelističkim odnosima.
– Ne samo da se koncesijska odobrenja izdaju na zahtjev i bez transparentnosti, već se pri tome koristi javni novac za izgradnju skupe infrastrukture, kao što je ona potrebna za dovođenje vode i struje na udaljene plaže – kaže Radojčić, čija udruga godinama upozorava na sustavno uništavanje tamošnjeg obalnog pojasa, natrpavanje obala u Vodnjanu, Medulinu i Puli te davanja koncesijskih odobrenja bez prethodno provedenih postupaka ocjene utjecaja na okoliš.

Nedavno je, zahvaljujući intervenciji Zelene Istre, IDS odustao od davanja odobrenja za gospodarske djelatnosti na Galebovim stijenama u Puli, i to nakon što je pripremnim radovima već bio devastiran dio tog područja. To je, međutim, jedan od rijetkih primjera adekvatne reakcije tijela javne vlasti, dok u brojnim drugim nadležne institucije uopće nisu reagirale na kaznene prijave.

Galebove stijene, Pula

 

Iako se podatak o manje od jedne desetine plaža koje su pod koncesijom čini neznatnim, taj broj bi se s obzirom na praksu u nekim susjednim zemljama u narednim godinama mogao drastično povećati. To jamči sve veći interes stranih predstavnika krupnog kapitala za hrvatsku obalu, ali i turistička strategija hrvatske vlade koja, između ostalog, zaziva razvoj luksuznog turizma.

Jedan od isturenijih glasnogovornika takvih stremljenja resorni je ministar Gari Cappelli, donedavni gradonačelnik Malog Lošinja. Tamo je u posljednjih pet godina dodijeljeno sedam koncesija u vrijednosti od oko milijun kuna godišnje, od čega Lošinj dobiva trećinu. Mještani plaćaju ulaz na dvije koncesionirane plaže, među kojima je i poznata uvala Čikat. Koncesiju i okolno zemljište dobila je kompanija Jadranka hoteli u ruskom vlasništvu.

– Lokalna vlast je urbanističkim planovima za istu svrhu predvidjela nova područja kao i mogućnost promjene obalne crte. To podrazumijeva miniranje kamena, nasipavanje i betoniranje. Lošinj nema puno plaža, a sve ovo se u dobroj mjeri provodi izvan ikakve suvisle javne rasprave ili mogućnosti lokalnog stanovništva da se o svemu izjasni – kaže Bojana Genov, dodajući da je ključna bila izmjena prostornih planova kojima je predviđena mogućnost koncesioniranja.

Uvala Čikat, Lošinj

 

Gotovo identičan scenarij se odvija na Rabu. Tamo je u nedavno usvojenim prostornim planovima dvije trećine rapskih plaža predviđeno za “uređivanje”. Iza ovakvog eufemizma stoji projekt kojim se rukovodi sve više lokalnih samouprava na Jadranu: mijenjanje obalne crte nasipavanjem više tisuća kubika kamena i betona. Nakon što plaže budu uređene, monopol na odlučivanje o mogućim koncesijama imat će županija, a ne lokalna zajednica.
– U Izmjenama prostornog plana izbrisana je odredba o pristupačnosti plaža svima pod jednakim uvjetima, a uvedena je mogućnost ograđivanja i davanja koncesija u ruke privatnicima – kaže David Kabalin, član inicijative Čuvajmo rapske plaže.

 

Rajska plaža, Lopar, Rab

 

Dodaje da nekoliko ovakvih projekata u posljednje dvije godine nije dobilo odobrenja nadležnih konzervatorskih ureda jer su ocijenjeni neprihvatljivima. Unatoč svemu, Ministarstvo zaštite okoliša odlučilo je da nije potrebna izrada studija utjecaja na okoliš. Prema iskustvu Dušice Radojčić iz Zelene Istre, ovakve odluke donose se zbog inertnosti nadležnog ministarstva te neprofesionalnosti i podmitljivosti ovlaštenika za izradu elaborata zaštite okoliša.

 

S javne tribine inicijative  Čuvajmo rapske plaže, foto: Ivica Hodak

 

– Za svaki zahvat na pomorskom dobru potrebno je napraviti ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš. Nepošteni ovlaštenici prave elaborate u kojima redovito ocjenjuju da nije potrebno raditi procjenu utjecaj na okoliš. Ministarstvo zaštite okoliša takve elaborate usvaja bez provjere njihove vjerodostojnosti. Kad slučaj prijavimo inspekcijama zaštite okoliša, prirode ili pomorskog dobra, rezultati su poražavajući – ističe Radojčić, dodajući da je takvo kršenje Zakona o zaštiti okoliša i prirode zapravo vrlo isplativo. Smatra da će se servilnost stručnjaka prema politici i investitorima dugoročno negativno odraziti na kvalitetu života.

– To građani shvaćaju, pa sve češće organiziraju inicijative za spas rekreacijskih ili zelenih područja, odnosno područja uz more – kaže Radojčić.
Tako se, paradoksalno, ispostavlja da Republika Hrvatska na nacionalnoj i lokalnoj političkoj razini svojim planovima potiče osvještavanje lokalnog stanovništva i sve masovniju pobunu protiv uzurpacije javnog prostora.

 

 

 

Hrvoje Šimičević  (tekst je uz dopuštenje prenesen s portala Novosti)

 

 

Analizu Nacrta Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama čitajte ovdje, intervju s Dušicom Radojčić čitajte ovdje, intervju s dr. Lidijom Runko Luttenberger o posljedicama komercijalizacije plaža ovdje, kako su Boljani ručnicima branili Zlatni rat ovdje, o aktivizmu Igora Legaza u Dubrovniku ovdje, komentare Jurice Pavičića o privatizaciji plaža ovdje, rasprodaji zavičaja – na dalmatinskim otocima ovdje, o koncesiji na otoku Obonjanu ovdje, o favelizaciji Žnjana ovdje, o kršenju koncesije na riječkim plažama ovdje i ovdje.

 

Foto: arhiva